Poslodavci će morati promijeniti svoj odnos prema radnicima u Hrvatskoj. Ako ih već štrajkovima i sindikatima ne pritišću sami radnici, pritisnuti ih može samo Vlada. Vlada je, kao što smo već pisali u svom Tjednom pregledu, zabranila uvoz nove radne snage, no danas je na svojoj sjednici ipak odobrila povećanje kvota za strane radnike, odnosno popustila molbama poslodavaca koji tvrde da je bez povećanja ugrožena turistička sezona.

Poslodavci cmizdre

Zanimljivo je kako su poslodavci sada počeli cmizdriti i plakati nad svojom sudbinom, sada kada više nitko u zemlji ne želi raditi za njih, nego ljudi, pogotovo mladi, odlaze na rad u inozemstvo. Dio krivice, i to velik dio krivice za egzodus Hrvata, uz sve dosadašnje vlade snose upravo oni. Nitko ne može crnčiti za plaću od tri tisuće kuna, kada se primjerice, u Njemačkoj, za uvjete rada dostojne čovjeka nudi plaća od minimalno 7 tisuća kuna. Ali cijeli problem ne leži samo u plaći, nego i odnosu prema radniku. Radnika se ne tretira kao roba, koji je sutra zamjenjiv, radnik je partner, sukreator u stvaranju profita. Dobar i pošten radnik treba se pošteno i nagraditi.

Poslodavci, kako je rečeno na RTL Direktu, tvrde da domaća radna snaga postoji „samo na papiru“. No, to nije baš tako.

„Bili smo u kontaktu, od 1600 nezaposlenih spremnih za rad tijekom sezone, u zadnjih nekoliko dana zaposleno je 600 ljudi. Nije baš da ih nije bilo na burzi. Sljedeći korak, odobrit ćemo 2000 kvota za turizam plus ja kao ministar mogu još 1000. No, kvote su zadnja linija. Ekskluzivno mogu reći da ćemo i za građevinu povisiti kvote za tisuću plus tisuću. Ciljano je da plaće rastu, u mandatu ove Vlade su rasle, podignuli smo minimalnu plaću. To je jedan od glavnih načina da zadržimo ljude“, kazao je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić u intervjuu Zoranu Šprajcu.

Nema više kvota

No, od sljedeće sezone nema više kvota, rekao je ministar Pavić danas prije sjednice Vlade. To što Vlada radi je minimum. Sazrelo je vrijeme da se trgnu i poslodavci, pogotovo žele li zadržati kvalitetne radnike, i radnike uopće. Državi je također u cilju da rastu plaće jer se tako povećava osobna potrošnja, odnosno puni proračun. O tome koliko je radnicima u cilju povećanje plaća, ne treba ni zboriti. Nikom nije lako napustiti dom, obitelj, prijatelje i rodno mjesto u potrazi za boljim poslom i boljim tretmanom.

Ljudi svjedoče, a sama sam se naslušala priča i radila u turizmu, pa znam o čemu pričam, kako radnici ne žele raditi za hrvatske poslodavce, pa čak ni u inozemstvu. Slabo plaćanje ili neplaćanje, izigravanje ugovora i dogovora, tretman nedostojan čovjeka i neljudski uvjeti smještaja, samo su neki od razloga.

Izigrani radnici

Mnogima je rad u turističkoj sezoni, koji im se činio kao spas od neimaštine, doslovce prisjeo. Umjesto osam sati rada dočekalo ih je 12 sati crnčenja, umjesto poštene plaće – crkavica, umjesto tri obroka dnevno, nisu imali nijedan, a prljav, derutan i nehuman smještaj kao i wc-e su dijelili s mnogima. Jednom sam prilikom, kao studentica, osobno bila smještena u derutnom prostoru jednog našeg velikog turističkog kompleksa u kojem je otvoreno stajao otrov za štakore u zajedničkim kupaonicama.

Poslodavci su si dosad uzimali za pravo pljuvati po našim radnicima nazivajući ih lijenima i neefikasnima, a radnici, u strahu od gubitka i tog malog što su imali, su uglavnom šutjeli. Šutjeli su i kad su šefovi nad njima vršili mobbing i uskraćivali im osobna ljudska prava i slobode. Sada kada su se pokupili i otišli i ne žele više raditi za takve poslodavce, istina i sramota poslodavaca izlazi na vidjelo. Još kad bi se usred žicanja kvota za još jeftiniju radnu snagu iz inozemstva imali obraza i zacrveniti.

Jelena Oberman

FOTO:Robert Oberman/ Alter