Ana Marija Šir, akademski obrazovana violistica nova je princeza hrvatskog synth-popa. U projektu jednostavno nazvanom “Šir” producentica je i autorica glazbe, surađuje s već etabliranim imenima hrvatske scene, ali i onima manje poznatima. No, tu njena kreativnost ne staje: pod svojim punim imenom i prezimenom napravila je niz remixeva hrvatskim glazbenicima, a ima i vrlo zanimljiv projekt sa svojom električnom violom.

Pop Šir

Kako se jedna akademski obrazovana glazbenica odlučila baviti pop glazbom? Pop glazba se kod nas obično smatra “nižom” vrstom glazbe, ne samo u akademskim krugovima nego primjerice posebice u rock krugovima?

Cijeli sam život veliki ljubitelj pop glazbe, ona je dio mog života jednako kao i klasična glazba. Moram biti iskrena da ja tu ne vidim razliku. Ovo što ja radim možda ide prema nekoj alternativi, ali ja to i dalje smatram popom. Uopće ne vidim nikakvu razliku između klasične glazbe i popa. Klasično obrazovanje, bio čovjek školovan u institucijama ili se sam školovao, što je isto vrlo vrijedno, ima vrlo bitan temelj u lakoći kojom se rade aranžmani. Ali, ponavljam, dokazao nam je život i dokazale su nam razne karijere da tko hoće naučit’ itekako može vrhunski muzičku teoriju naučit’ i sam, i produkciju i sve vezano uz to.

Cijeli život sam obožavala sintesajzere. Kad sam diplomirala na Muzičkoj akademiji violu, prvo što sam si kupila da se nagradim je bio midi kontroler i moja mama je pitala: “Pa dobro, ček, što će ti to?” ja tek’o: “E, sad se krećem time bavit’, sad je ovo za mene”. Nisam se krenula bavit’ time onako kako sam mislila jer me život, neću reći, prisilio, ali, kako sam diplomirala, tako sam se morala i zaposlit’ i radit’, onda sam gradila ipak posao u tom smjeru. Kad sam smatrala da je već došlo vrijeme, onda sam krenula u pop malo ozbiljnije. Još nedovoljno ozbiljno, ali malo ozbiljnije.

Marilyn Manson

Meni se čini već dosta ozbiljno. Jako mi se sviđa naziv tvog albuma prvijenca “Presumpcija nevinosti”. To već naglašava da nije riječ o običnom popu. Možeš li objasniti odakle taj naziv?

Inspirirala me jedna Facebook diskusija. U međuvremenu sam se i maknula s Facebooka baš zato što sam izdala album, da ne budem opterećena publikom, tom širom, i da se više koncentriram na promoviranje albuma možda manjem broju ljudi, ali onom broju ljudi koje to stvarno interesira.

Bila je jedna diskusija na Facebooku, baš mislim da je tema bio Marilyn Manson, kojeg ja inače dosta simpatiziram glazbeno, dapače i njegov image mi odgovara i cijeli život mi je simpatičan. “Mechanical Animals” mi je jedan od najboljih albuma uopće. I mnogi ljudi koji su inače aktivisti, koji su jako glasni kad se radi o određenim pravima su išli na taj koncert i jako vole Marilyn Mansona. Tu se povela diskusija gdje je čak jedan dosta pametan čovjek, ali se ne mogu sjetit’ koji, rekao: “Sve stoji, ali ipak načelo presumpcije nevinosti je načelo na kojem počiva demokracija”.

I onda se javila jedna mlada dama koja je rekla: “Interesantno, kako se uvijek pozivamo na presumpciju nevinosti kad se radi o nasilnim zločinima, seksualnim zločinima, o zločinima prema ženama. Nitko se ne poziva na presumpciju nevinosti kad je milijarder optužen za neki gospodarski zločin”. I to jest činjenica, to me navelo na razmišljanje o tome. I tu sam onda odlučila da će naslov bit’ takav.

Princeza ratnica

Zanimljivo, ali i na naslovnici albuma si prikazana kao ratnica. Tko ju je radio?

Naslovnicu albuma radio je Dalibor Talajić. Do ideje smo došli u telefonskom razgovoru kad sam mu rekla koja mi je ideja za naslov albuma. Mislili smo da bi bilo jako zgodno da naslovnica prikazuje nekog tko je evidentno kriv, ali se svejedno pozivamo, onako’ cinično, na presumpciju nevinosti. Makar je netko zaista ulovljen s “rukama u pekmezu”, što bi se reklo.

Dalibor Talajić moj je dugogodišnji prijatelj, veliki prijatelj, nevjerojatan umjetnik, međunarodne karijere. Bila sam baš sretna što je htio radit’ omot albuma. Prikazana jesam kao ratnica. Ja to vidim nekako kao film “Teksaški masakr motornom pilom” i film “Evil Dead”. Ash, jedan od mojih omiljenih likova je cijelo vrijeme s motornom pilom i mislili smo estetski tako nekako pogodit’, stripovsku estetiku svakako s obzirom na to da je on strip crtač. Mislim da fali toga, jako, jako fali tih crtanih omota, jako malo ljudi mi se čini da se uopće time bavi. Igor Jurilj znam da se bavi time, Dalibor Talajić povremeno to radi. Jako se pobjeglo u jedan jednostavan pristup vizualu.

Vizualni dio

Prihvaćam da sam djelomično i ja osoba koja vizualni dio zanemaruje, misleći da je muzika najvažnija, ali učim na svojim greškama pa to popravljam sve više i više i razumijem da treba i više fotografija i više postova na Instagramu i više videospotova i stalno se snimat’. Razumijem to, prije šest mjeseci nisam to razumjela, sada razumijem koliko je važan i taj vizualni dio i sve ostalo.

Oduševljena sam tim omotom. Kasnije smo to napravili u nekoliko verzija tako da na YouTubeu je ružičast, na Spotifyju je crn, u nekim medijskim priopćenjima je i žut i narančast i plav. Malo smo se poigrali s tim bojama. Voljela bih da izađe i na vinilu i na CD-u. Pitaju me ovi ljubitelji glazbe starog kova kojima album nije album ako nije na ploči i na CD-u hoće li izaći’, još ne znam, voljela bih, ako izađe, onda mi je ideja da izađe u svim tim bojama.

Strano tržište

Na albumu ima 10 pjesama od kojih su dvije na engleskom, a jedna na francuskom. Planiraš li izaći na strano tržište?

Odlično pitanje. S obzirom na to da je sve na internetu, da je sve međunarodno, da je Spotify tu za svakog, mislim da svi jesmo na stranom tržištu. Da li bih ja voljela imat stvarno nekakvu međunarodnu karijeru? Da, apsolutno da! Nisam tip, mentalno, za velike nastupe, za duge nastupe, za stadione, dodatno kod mene postoji i fizički i mentalni zamor jer se ja time zaista bavim od najranijeg djetinjstva. Naravno da i sama znaš, mi koji sviramo profesionalno, smo prvi put uzeli neki instrument u ruke s četiri godine, najnormalnije. Ne vidim se na velikim nastupima, ali bih voljela imati jednu karijeru kakvu ima Enya. Da sam ja u dvorcu sa životinjama, djecom (ona nema djecu, ja imam i djecu), unučadi i da samo proizvodim glazbu i ne nastupam. Da, to se vidim.

Algoritmi

Naravno, morat ću i nastupat’ u jednom momentu, pod nekim uvjetima koji meni odgovaraju, diskretnije, nekakvi klubovi, doći će vrijeme i za to. Da, voljela bih imat’ i međunarodnu publiku. Zapravo, kad gledam statistike, moram reći’ da je u neku ruku i imam. Meni je daleko najslušanija pjesma na streaming servisima “Tonight” na engleskom, ali daleko… Znači, ona ima streamova više nego sve ostale pjesme na albumu zajedno. A druga najslušanija je “La première fois” koja je na francuskom. To nešto govori. I to je na francuskim playlistama. Nisam ja ni pitchala, naprosto se dogodilo. Algoritam je uhvatio i tu je desetak legit francuskih playlista.

Mi ne možemo izigravat’ tu naivnost da ne znamo da smo na međunarodnom tržištu. Hrvatsko tržište je premalo, prenezainteresirano za neku alternativu. Čak bih rekla da nije zainteresirano ni za pop, ali to je potpuno drugi par rukava. Ono što je na top listama našim, to nije pop glazba. Sve što ima tambure, sve gdje se pjeva o moru, o ravnicama, to nije pop glazba, to nije konkurentno na svjetskim tržištima. Ono što je kod nas mainstream, ja to, moram bit poštena, ne smatram popom. Zadnji put smo mi pop imali 90-ih. Tako da smo prisiljeni, jer je takvo vrijeme, bit’ na međunarodnom tržištu. Nekad je bilo dosta “cringe” imati pjesme na stranom jeziku, ali je sad mi se čini da je to postalo potpuno normalno.

Snažne žene

Moram se ovdje složiti s tobom. No, primijetila sam kako ni ti nisi baš tipičan pop: voliš snažne, dramske i karakterne ženske glasove. Nema tu mjesta za tradicionalno preferirane nježne lirske glasiće, a tvoj synth-pop nikako se ne može nazvati sladunjavim.

Moj ukus ide prema mračnijem. Nekako meni životno najdraži bend iz mladosti, iz djetinjstva pa je to ostalo i dan danas, je Depeche Mode. To je bend koji je možda mene najviše formirao tako da moj ukus ide prema mračnijem iako smatram da u popu ima mjesta i za to. Ponavljam, ja jesam svjesna da to što ja radim je kod nas debela alternativa i da zapravo svi ti hobiji koji nisu najstandardniji se smatraju hobijima čudaka. Sintesajzeri, ritam mašine, kolekcionarstvo, nije to za svakog, nije to ni svakom zanimljivo i vjerujem da svi mi, tu uključujem i tebe, koji se bavimo time na van djelujemo kao čudaci. Vjerojatno to i jesmo, samo što je to za našu profesiju, naravno, dobro.

Zapravo sam tek nedavno došla do točnog odgovora po kojem ključu ja biram žene. Biram žene koje bi meni imponirale da ja imam 14 godina. Naravno, to su sve super pjevačice, ali i osobnosti koje meni odgovaraju, koje su moćne, koje su jezičave, koje imaju što za reć’.

Etablirane glazbenice

Da, tu bih izdvojila Elu Jantoš i Tinu Kresnik. Zanimljivo je da nemaš izdavačku kuću, a uspjela si surađivati s tim poznatim imenima hrvatske scene. Možeš li otkriti kako ti to uspijeva jer mnogi nezavisni producenti ne uspijevaju doći ni do običnih pjevačica koje bi im pjevale pjesme?

Prvenstveno mislim da je stvar u tome da ja kao dugogodišnji svirač i, naravno, profesionalac u tom svijetu, imam neka poznanstva i suradnje iz tog svijeta koje većina novih producenata nema niti ih može imat’.

Drugo, društvene mreže povezuju ljude. Koliko god sam se makla s Facebooka, toliko moramo bit’ svjesni da smo tako opet svi povezani i da znamo jedni za druge, možemo doći jedni do drugih.

Treće, mislim da sam pametno napravila to što sam počela sitno, odnosno s remixevima. Ja tad to nisam promišljala tako, kad sam krenula remixeve. Naprosto meni se dogodilo da sam ja čula pjesmu koja mi se dopala i gdje sam u glavi, dok sam je slušala, čula potpuno drugi aranžman. Poslala sam poruku Aquarius Recordsu i pitala da li mogu napravit remix s tim ljudima. Oni su se htjeli upoznat’ sa mnom, sad smo već i prijatelji. Znači, sve se divno iz tog izrodilo.

Remixevi

Ja sam počela vrlo skromno, ja nisam postavljala uvjete. Ne kažem da ne treba postavljati uvjete, ali mislim da na početku… Taj termin “imposter sindrom” meni zna povremeno ići na živce jer ti kad si u nečem novom, ti jesi “imposter”. To ne znači da ti ne bi trebao imat’ samopouzdanja. Ali, nekakva elementarna, ljudska pristojnost te mora navest’ na to da prema osobi koja je u toj profesiji 20 godina imaš određenu dozu respekta i svijesti da ona zna više od tebe. Čak i ako si ti talentiraniji od nje, što je vrlo često slučaj. Nekakva doza respekta, ono, South Korea style: kad najstariji stoji, mi stojimo, kad najstariji sjedne, mi sjednemo. Vrlo je jednostavno zapravo, a jako dobro za karakter.

Al’ da se vratim na temu. Počela sam skromno, nisam postavila uvjete, radila sam remixeve. Kad se taj prvi remix koji sam napravila interesom radijskih urednika, gdje moram pokojnog Šveca posebno, posebno napomenut’, počeo vrtjet’, tako su onda određeni i izdavači i umjetnici shvatili da možda nije loše prihvaćat moje remixeve. Ja sam onda, opet, sama pitala za još jedan remix koji sam napravila. Taj drugi remix koji sam radila za bend Dvaput koji nije poznat bend se baš jako vrtio i dalje su mi onda počeli već nudit’ remixeve.

Besplatna reklama

Ono što je jako bitno za mlade producente, novac od remixeva je nikakav, zarada je nikakva. Međutim, ako ulazite u to s idejom da je vama netko nešto dužan, da ste vi takvo ime da odmah trebate velike novce zaradit, mislim da to uopće nije branša gdje se može na početku velik novac zaradit’. Od klasike, gdje su prvo ogromne investicije, onda tek nekakva zarada pa tako mislim da je i tu. Godinama sam radila te remixeve, u velikoj količini. To je bilo šest, sedam, osam godišnje, prilično velika količina. Radila sam malo onda i produkciju za druge. Nepoznate izvođače, ali dovoljno da neka bitnija imena saznaju za mene i dovoljno da se na radijskim postajama čuje moje ime.

Zarada

Dal’ sam ja puno zaradila od remixeva? Jako sam malo zaradila od remixeva. Ali, to smatram vremenskom investicijom u dosta dobru besplatnu reklamu koja mi je omogućila da neke od tih dama ipak znaju moje ime i prezime. Kad sam se ja njima javila, nije bilo “nekakva rendom ženska iz Zagreba se meni javlja”, nego su znali da se ja bavim produkcijom okvirno. Ako ih i nije previše interesiralo, ako to i nisu baš slušale, okvirno su znale moje ime i prezime što iz klasike, što preko remixeva… Čak bi se čovjek začudio da neka imena su više za mene saznala preko tih remixeva, od kojih, ponavljam i ponovit ću tisuću puta, nisam skoro niš’ zaradila.

Postotci su mizerni, te rotacije su samo radijske. Znaš vrlo dobro da nije isto kad ti puštaju stvar na radiju i na televiziji, nije isto. Ne postoji skoro mogućnost da se remixevi puštaju na televiziji, odnosno vrlo, vrlo je rijetko i planira se mjesecima unaprijed. Nisam bila u poziciji da uopće to predložim. Tako da mislim da sam jako sporo klesala, klesala, klesala i došla do toga da ipak neke određene figure s naše scene znaju moje ime i prezime. I dalje mislim da ja nisam poznata, možda ću postati, možda neću. Dugo vremena će trebati’ da ja postanem nekakvo ime koje većina ljudi i većina muzičara zna. Možda se to nikad ne dogodi, ja ću se svakako truditi, naravno.

Prva u Hrvatskoj

Hvala ti na ovome. Vrlo vrijedan savjet. A kad smo kod savjeta za nezavisne glazbenike ima još jedan zanimljiv detalj iz tvoje biografije, a to je da si vjerojatno prva nezavisna glazbenica koja se uspjela probiti u radijskih top 100 u Hrvatskoj. Sad te opet pitam imaš li i taj kakav savjet za nezavisne glazbenike koji su obično presretni i kad ih netko tu i tamo pusti?

Prvo: idite polako. Drugo: ako u išta investirate neka to bude promocija. Treće: pitajte kolege za poneki mail i bez lažnog srama šaljite sve što imate uz nekoliko ljubaznih rečenica.

Samo da napomenem da sam ja jednom, bila sam mlađa i neiskusnija, i još sam radila samo instrumentalnu glazbu i dobila sam jedan kontakt i u toj nespretnosti (nisam neodgojena, bezobrazna znam bit’, ali se znam formalno pristojno ponašati i znam koje su konvencije i držim jako do toga) dogodilo mi se, u tom uzbuđenju, da sam na jednu mail adresu jedne radijske urednice poslala svoju stvar, samo subject srčeko, ni “dobar dan”, ni “moje ime je ta i ta”, “željela bih vam”… znači, sad me sram, sad ovo pričam i sramim se, al’ to isto se mora znat’: nitko razuman neće pogledati mail ako nije suvislo složen uz neko predstavljanje. Tri rečenice, ne treba čovjek biografiju cijelu napisat’. “Ja sam ta i ta, poštovanje, volim vaš radio, mislim da bi se moja pjesma uklopila u vaš program” i, eto, nekakav link, odnosno WAV, mp3, što već oni traže.

Interes medija

Znam kakvi su počeci. Ja nisam slala srčeka (smijeh), ali sam objavljivala remiksane i remasterirane stvari pod Official Music Video i slala to radijskim urednicima. Naravno, u formalnom mailu. Ali, eto, dogodilo se i to, ali su oni bili tako dobri da su čak i to objavili iako se iz aviona vidjelo da to nije dobro ni miksano ni masterirano.

Hvala ti na ovom razgovoru, imala sam pripremljeno još brdo pitanja, ali vrijeme je tako brzo proteklo, ti si osoba koja stvarno ima što za reći i vjerujem kako ćemo imati još prilike razgovarati. Želim ti puno sreće u tvom radu jer ti zaista radiš, za razliku od onih koji se danas nazivaju glazbenicima i autorima, a samo upišu jedan prompt u Suno.

Puno ti hvala. Kao prvo, hvala ti na interesu. Pogotovo zato što smo nezavisni umjetnici. Svaki, svaki interes medija je čudo. Neću uopće glumit’: “Joj, razmislit ću…” Ne, neću, jedva čekam: hvala, hvala, hvala! Neću ništa razmišljati, nisam se uopće premišljala, čim si mi poslala poruku, skočila sam od sreće, normalno da bilo kakva pažnja, bilo kakav interes mi je sve na svijetu i baš ti puno hvala. I tebi isto, naravno, sretno i dalje i ljubim te puno!

Razgovarala: Jelena Oberman
Fotografije: privatna kolekcija Ana Marija Šir