Nedavno je jedna operna pjevačica izjavila da lažu svi oni koji kažu da nemaju tremu. Bilo kako bilo, imao netko tremu ili ne, trema i kako je se riješiti je vječno goruće pitanje među glazbenicima i općenito svima onima koji se bave nekim javnim poslom.

Zato je posebno zanimljiva radionica “Trema i njezino otklanjanje” koja se održava ove subote, 1. srpnja u Glazbenoj kući na zagrebačkom Velesajmu, a koju organizira škola pjevanja Prosodion.

Tko je Buna Bernarda Juretić?

Prosodion je moderna škola pjevanja u Zagrebu koja djeluje od srpnja 2022. godine. Vodi je zagrebačka altistica Buna Bernarda Juretić, inače magistra lingvistike i skandinavistike. Škola je, kako kaže, „ostvarenje njezinih snova“ jer je godinama željela ono što osjeća i zna o pjevanju prenijeti na ljude. Njezini su polaznici svih dobnih skupina i pjevaju sve žanrove, od popa koji izvode visoki glasovi, do metala. 

Želeći uvesti nove metode i malo drugačiji pristup podučavanju pjevačke tehnike, Buna je najprije razvijala vještine predavanja pjevanja u jednoj umjetničkoj udruzi. Prije fakulteta se otprilike pet godina školovala za opernog pjevača, a nakon fakulteta nastavila s tehničkim usavršavanjem neformalno, pohađajući satove privatnih poduka iz opere kod nekoliko pedagoga. Fan je opere te rock i metal glazbe koje podjednako preferira.

Radionica u subotu (na koju se još uvijek stignete prijaviti) bila nam je povod da s njom porazgovaramo upravo na temu treme.

Nije smisao da se ljudi muče

Imate svoju školu za poduku pjevanja, koliko često kod Vas dolaze pjevači koji imaju prekrasne glasove, ali veliku tremu pred javni nastup? I koliko je onih drugih koji uopće nemaju tremu?

Hvala, draga Jelena, na pitanju, izuzetno mi je zadovoljstvo biti intervjuirana. Uistinu imam sjajne pjevače od kojih će neki uskoro prijeći na napredne stupnjeve. Neovisno o razvijenosti glasa, odnosno o tome jesu li početnici ili napredni, svi imaju tremu rekla bih. Ali se s time jako dobro nose. Ja sam netko tko ne pušta ljude da se muče. A ne da im pjevanje na koje su došli da bi se usavršili i na kraju, uživali na jedan zdrav i neegocentričan način, u svojim glasovima, postane teškoća. Ako ljudi osjećaju da im je pjevanje fluidno, na kraju i izvedba bude super. Otkad postoji Škola pjevanja Prosodion, imali smo dva koncerta. Jedan na kraju zimskog semestra, 10. prosinca, i jedan na kraju ljetnog, 10. lipnja.

Kod nekih svojih pjevača početnika, na ljetnom koncertu svjedočila sam eliminaciji treme u ogromnom opsegu, a i glasovi su se dobrano postavili i razvili nabolje. Kao što rekoh, nikako mi nije namjera da se ljudi u vokalnom razvoju muče. Ja sam se mučila i zato je zadatak Prosodiona da ni u kom slučaju ne dopusti da ljudima nešto što treba biti apsolutna mentalna i tjelesna sloboda, postane muka i frustracija. Nikada ne bih to mogla dopustiti. Na satovima puno razgovaram sa svojim polaznicima kako se osjećaju iznutra. Neki od njih rade stresne i odgovorne poslove. Neki pak na radnom mjestu puno govore pa učimo kako da ne dođe do premora glasa. Imam polaznike različitih profila i različitih životnih priča. Podučavanje pjevanja apsolutno je zadovoljstvo jer nema većeg užitka nego kad ljudi otklone misli od svakodnevnih obaveza i doslovno odu sa sata kući pjevajući.

Nedostatak zdrave komunikacije

Strah od javnih nastupa jedan je od najčešćih strahova kod ljudi. Može li se onda reći da je trema normalna?

Strah od javnih nastupa jest jedan od najžešćih strahova koje ljudsko biće treba pobijediti. Nažalost, kompetitivno smo društvo u kojem si nitko ne dopušta pogrešku. Sad, dok odgovaram, sjetila sam se videospota Evanescencea “Going Under”, gdje ljudi u publici izvode razne grimase koje ne izgledaju ljudski. Izvođači se katkad osjećaju kao da će se izložiti najgorim izrazima lica i negodovanjima publike. Ljude treba naučiti da su tuđe reakcije na njih – tuđe. Bit će ljudi kojima ćete biti top, bit će onih koji vas ne vole nikako. Velike su to unutarnje borbe. Mnogi izvođači imaju takav osjećaj, u klasičnoj glazbi, odnosno u opernom pjevanju, to je osobito prisutno, očekuješ da te se rastrga ružnim pogledima i kritikama, ako ti uopće na nekoj audiciji i dozvole da završiš izvedbu. Suočavanje sa strahom od javnog nastupa proizlazi i iz perfekcionizma.

Trema je normalna ako je izvođaču stalo i ako želi dati najbolje od sebe pa još, dok nema iskustva pogotovo, malo se boji pogreške i “slabijih” trenutaka. Ako je bilo slabijih trenutaka, zadatak je voditelja satova pjevanja da zajedno s pjevačem uđe u dubinu kompozicije i da zajedno proanaliziraju što treba popraviti, da bi sljedeći put sve bilo znatno bolje.

Pjevač ne može napredovati bez zdrave komunikacije s učiteljem. Problem nastaje kada radite s nekim od koga ne možete nikako dobiti zdravi feedback jer toj osobi jednostavno nije stalo. Mlad pjevač se onda počinje sam boriti s raznim mislima, osjeća nezadovoljstvo pedagoga, a ne usudi se pitati u čemu je problem. I onda počinju razne negativne misli “loš sam”, “tu ne pogađam ton na prijelazu”, “ispravio bih, a ne znam kako, osjećam da mi fali informacija”, “ne čujem samog sebe na van”, “opet sam pogriješio”, a kod djevojaka se još može javiti osjećaj da na van “nisu dovoljno atraktivne”, “dovoljno glasne” i sl. Problem onda zapravo nastaje iz nedostatka zdrave komunikacije s pedagogom. Prošla sam to i sama.

Strah od odbacivanja

Kažu da je trema ništa drugo do navale adrenalina. Koji su, zapravo, uzroci treme?

Ne bih rekla da je trema baš u potpunosti navala adrenalina. Meni je adrenalin proizašao osobno iz takvih blokada tremaških da jako kod sebe osjetim razliku. Adrenalin danas kod mene tjera pjevača ratnika na pozornicu koji jedva čeka da pomete sve. To osjetim i kad imam neku probu nekog opernog komada. Ja sada jedva čekam, evo, u 34. godini, da izvučem te neke najteže momente koji još niti približno nisu gotovi (eh, nećemo opet pustiti perfekcionizmu da bude na djelu, haha). Trebalo mi je gotovo 15 godina da počnem prema jednoj tako teškoj materiji osjećati ushit i beskrajnu želju da jedva krene kompozicija, umjesto straha. Tako da treba nekako ipak malo razlučiti taj adrenalin u smislu ushita, kao u sportu, i strah.

Uzroci treme su sljedeći: toksično okruženje u kojem se pojedinac od kojeg se očekuje usmeno izlaganje ili nastup, osjeća neadekvatno. Uzrok toga su pak profesori i učitelji kojima se “ne da gnjaviti”. Zatim nedostatak podrške od strane najbližih osoba kojima je rijetko kad stalo do toga čime se pojedinac bavi. Ako ne možeš dobiti zdravu i doziranu povratnu informaciju iz svog kruga topline i sigurnosti, barem bi to trebao biti, kako ćeš se onda baciti u zmijsko gnijezdo bez posljedica? Teško, moraš biti pjevački i interpretativni Indiana Jones (referiram na onu scenu sa zmijama u “Otimačima izgubljenog kovčega”, haha). Ove dvije stvari su baza za razvoj straha od neuspjeha koji uzrokuje ogromne kognitivne distorzije povezane s tremom. Neke ljude jako muči osjećaj da nisu dovoljno dobri kako god da okreneš pa se uspoređuju s drugima. Iz zatvora takvih misli isto je teško izaći.

U svijetu smo gdje se moramo nekako uklopiti da bismo preživjeli. Moj osobni problem bio je što se nisam uklapala. Pa sam ipak kao vuk-samotnjak u poduzetničkom smislu, lijepo zaokružila prvu godinu i čeka me još svašta. Osjećaj da ćeš biti odbačen, odnosno strah da ćeš biti odbačen je ekvivalent strahu od smrti zbog potencijalno terminalne bolesti, tvrde neki. Da ne bismo trunuli u tom strahu od odbačenosti, moramo imati našu sigurnu luku, a to su naši najmiliji. Bez toga nema napretka, nema karijere, nema ničeg. 

Molitve i meditacije

Kako se otklanja trema? Postoje li neke učinkovite tehnike?

Trema se otklanja ponajprije zahvalnošću na onome što već jesmo i što imamo. Sa zahvalnošću nestaju svi strahovi. To znam 100% iz osobnog iskustva. 

Kod nekih mojih religioznijih kolega pomažu čak molitve i meditacije. 

Osobno koristim neke tehnike iz yoge jer me tim stvarima podučio moj otac koji je strastveni vježbač yoge. Moj otac je ujedno i moja najveća potpora. Bez njegove vjere u moj pomak naprijed ne bi bilo ni Prosodiona kao centra za strane jezika, a bome niti kao škole pjevanja. No, da se vratim na yogu, ona ima neke fantastične vježbe koje jednostavno blokiraju područja u tijelu zadužena za strah kod čovjeka. Osim što vježbam yogu, radim i vježbe za gornji dio trbuha u kojem je moja osobna zona najveće napetosti, te radim intenzivne vježbe disanja. Bez disanja nema pjevanja. Također vježbam noge, zbog nekih stvari i ne baš zanemarivih zdravstvenih problema koje sam imala u životu, počela sam intenzivno paziti na noge i njihovu snagu. Vježbe za jačanje nogu su jako korisne pri uklanjanju treme i jako je bitno znati se i uzemljiti dok pjevamo.

Koliko pomažu česti javni nastupi?

Česti javni nastupi puno pomažu. Da bismo bili 100% spremni za javne nastupe, kompozicije moramo vježbati jako puno puta, dok nam gotovo ne izlaze na uši. Ozbiljna sam. Svaka fraza nam mora biti kao dobar dan, kao gutljaj vode. Zato Prosodion omogućuje nastupe polaznicima pred sve većim brojem sudionika, a s polaznicima ću vjerojatno u bližoj budućnosti realizirati i neke tematske koncerte. Npr., sad će zvučati kao da bubetam bezveze, no npr. koncerti “bardskih pjesama”, “pjesama pirata”, “pjesama drevnih ratnika”, “pjesama vila i vilenjaka”, i sl. Moglo bi biti jako fora jer vidim da su mi ljudi sve više i više motivirani i otvoreni za nove stvari. 

Socijalna anksioznost

Kako razlikovati tremu od socijalne fobije? Kada treba zatražiti pomoć stručnjaka?

Ovo je za sam kraj intervjua jedno vrlo ozbiljno pitanje. Nažalost, trema u kombinaciji s perfekcionizmom može izroditi razarajući mentalni problem u obliku socijalne anksioznosti koji nije nimalo bezazlen. Od socijalne anksioznosti mogu patiti i oni najbolji pjevači, a da nitko to ne vidi, osim njima najbližih. Pjevanje nije la-la-la zezancija. Pjevanje je ozbiljan i krvav posao u kojem čovjek pomiče svoje fizičke i mentalne granice. Katkad mora ići i iznad svojih kapaciteta. Ukoliko se u sebi buni i ne želi ili nije spreman ići iznad svojih kapaciteta, nastaju problemi, previše mozganja, previše negiranja vlastitih sposobnosti, što dovodi do tako teških misli koje su ogromna prepreka stabilnoj karijeri u kojoj vas ljudi trebaju shvatiti ozbiljno. I onda je potrebna stručna pomoć, što je ljudski, nije nikakva sramota.

Kao što sam rekla, pjevanje ne ide bez komunikacije s ljudima s kojima radimo, ne ide bez emocionalne potpore bližnjih. Ujak mi je nedavno poručio da je ujna moj velik fan, naime, gleda moje videe na društvenim mrežama, hehe. To me uistinu obradovalo i ugodno iznenadilo. Lijep je osjećaj kad znaš da te netko iz obitelji prati na tvom putu i misli dobro o tebi. Socijalna anksioznost plodno tlo ima u nedostatku potpore i razgovora. Nitko od nas nije slabić ukoliko potraži stručnu pomoć jer želi razgovarati o svojim blokadama. Moramo te misli i blokade pobijediti kako bismo bili dobri u poslu, dobri kao partneri, kao roditelji.

U svijetu smo u kojem se kreira savršena slika lijepih tijela, pa isto tako i lijepih glasova. Mladi ljudi moraju shvatiti da će negdje postojati mjesto za njih. I ja sam, kao kontraalt, iako imam preko 3 oktave raspona (sada, do prije 5 godina još nisam imala), mislila da moj glas ne vrijedi jer su standard visoki glasovi i samo oni se smatraju kvalitetnima. Međutim, to nije točno. Osobno ću rađe slušati Ewu Podleś ili Fedoru Barbieri (poznate kontraaltistice), nego neki koloraturni sopran. To su i osobne preference. Postoje visoki, postoje duboki glasovi. Ljudima se svašta sviđa. Na kraju, uz malo truda i vjere, svatko može izgraditi svoj stil i osvojiti svoju publiku.

Razgovarala: Jelena Oberman

FOTO: Photo by Pixabay, privatna arhiva