Kad pođem u toalet vođena određenom potrebom, ne očekujem neka posebna iznenađenja. No, tko mene pita što ja očekujem? I tako, iznenađenje se svejedno desi. Radni dan je, na poslu sam. Događaju se uobičajene stvari: malo ljudi, malo više papirologije, računi, poneki telefonski razgovor. U jednom momentu, vođena određenom potrebom, krenem u toalet. Zajednički. Pažljivo zaključam vrata za sobom, u prolazu zgrabim novu rolu toalet-papira, pa uđem u onaj mali, potpuno odvojeni prostor u kojem se nalazi samo WC školjka i /falabogu!/ maleni prozor. Uredno prebrišem dasku WC-a, pa još i posložim dvije trake toaletnog papira preko nje.
Sve to radimo
Ma što je sad opet? Aha, kao ni jedna od vas to nikad ne radi! E, pa ja radim. Zbog imuniteta. Naime, prije ili kasnije, svi mi steknemo svoju točku lomljivosti imuniteta. A moja se nalazi negdje na potezu između pupka i bedara. Sklona sam svim zamislivim infekcijama. Bakterije, virusi, gljivice, moje tijelo ne bira. Ne na tom mjestu. Na tom mjestu je kod mene uvijek tulum. Barem ja to tako doživljavam. Kao da svi okom nevidljivi organizmi imaju protiv mene nešto osobno. Na žalost, ne mogu to sve riješiti jednim mirisnim potezom, pa se svaku večer prebrisati vaticom namočenom u stopostotno ulje lavande. Lavanda bi riješila sve moje probleme. Valjda sam baš zato od svih stvari na svijetu ja alergična samo na – lavandu! Kako znam? Pa, kad sam pokušala pomoći sama sebi upotrebom iste, na prsima mi je izašla crvena fleka koja se nije povukla naredna 24 sata. A zglob lijeve ruke je otekao, zacrvenio se i svrbio me kao sam vrag. Eto, izvedeno iz ovih pojava, a koje su se desile neposredno nakon nanošenja lavande na predjele vlastite kože, došla sam do skromnog ali neizbježnog zaključka, da ću eterično ulje koje sam kupila u ljekarni morati pokloniti nekome. Što sam i učinila.
Nek’ druge žene mirišu ispod struka kao najbujnija livada u ljetnoj noći dok zrikavci zriču, nek’ druge žene mirišu, kad ne mogu ja. Ili, kako bi rekao Tony Cetinski: „Blago onom tko te ima…“
Leptirica u školjci
No, da se vratim na trenutak kad sam odložila toalet-papir i krenula zadići suknju, a spustiti gaće. Dakle, automatski sam bacila još jedan pogled na WC školjku i ugledala kako nešto smeđe plovi u njoj. Prvo sam pomislila FUJ!, jer mi je automatski palo na pamet ono što i treba da mi padne na pamet kad ugledam nešto smeđe na takvom mjestu. Uh, joj, što je sad ovo? To smeđe se pomiče u malim drhtavim zamasima!
Malko prignem glavu, ne previše jer mi je kosa duga a želudac osjetljiv, no ipak je prignem. Dala sam svom mozgu nekoliko sekundi netremičnog gledanja, na što je ovaj mudro zaključio da je ona smeđa stvar što lagano titra u WC školjki noćna leptirica koja je pala u vodu. Leđno. Dalje je stvar išla čistim automatizmom. Moja glava se odmakla uvis, a ruka primakla vodokotliću: vuuušš! I kovitlac vode je zasuo leptiricu. Ne, nije ju poklopio, potopio, uronio, nego ju je zasuo.
Leptirica i Hamlet
Pjenasti mjehurići vode su se odbijali od stjenke školjke, a leptirica kao da je lebdjela na njima i vrtjela se u krug. Poput posjetitelja u aquaparku. Na kraju je ipak nestala u dubinama /ili pličinama, kako više volite/ kanalizacije. Zašto sam povukla vodu i ubila je? Zato što u prvom trenu uopće nisam razmišljala o njoj, nego o sebi. Nisam htjela da se popiškim na nju. Zato što mi se to gadi. Popiškiti se na nekoga? Uh, bljak. Ubiti nekoga zato da ga ne bi popišao? Ah, pa to je sasvim u redu. Ja sjedim skinutih gaća dok moj organizam po defaultu obavlja pražnjenje, a u mozak mi padne – Hamlet. Naravno, nema hamletovskih dilema u wc-ima, vodokotlićima, pišanju i leptiricama. Odnosno, dileme uvijek i posvuda može biti, ali je li dilema zaista dilema ako ne uključuje onoliku dimenziju patnje koja stanuje u Hamletu? Hm. Ovo sve zapravo i nije moja dilema. A još manje Hamletova. No, nešto ipak jest. Zašto? Zato što je svijet prepun noćnih leptirica. I nitko ni na tren da zastane, razmisli i uvaži sile koje su ih unaprijed odredile.
Uh, da. A pola papira završi na podu prije no što i sjedneš na školjku. Ja sam odrasla u Južnoj Americi. I jednom sam tako pogledala u wc školjku tren prije no što ću sjesti. Sva sreća! Iz nje je izlazio štakor! Pa smo onda školjku držali danima zaklopljenu i oblijepili smo poklopac i dasku i sve s trakama selotejpa.
Hm. Zanimljivo. Kad pogledaš na stvari ovako, ispada da bi se još cijeli roman mogao napisati u WC-u. Zapravo, zašto ne bi malo pisala o onim iskorištenim papirnatim ručnicima koje ljudi uvijek bace pored koša ili na poklopac, a samo zato što ih nitko ne vidi da to rade? To bi bila sasvim dobra priča.
Sviđa mi se. Totalno si u pravu za taj papir na WC daski. Ma, ne bih ja ni u ludilu sjela na školjku na koju nisam postavila dupli red papira. Zar da sjednem na takav WC? Ni u ludilu!!!
Zorica Krističević
FOTO: Darek Roslaniec/Unsplash
