Pri pomisli na pojam – toplice, uglavnom svatko od nas pomisli na bazene, sunčanje, plivanje, zabavu. Najčešće ih povezujemo jednim lijepim odmorom. Odmorom koji zna biti i povezan s možebitnim opeklinama ako se nisi na vrijeme sklonio sa sunca. No, i to je nekako, barem meni sastavni dio uživanja u toplicama. Kao neko nepisano pravilo. Nisi bio na bazenima i nisi se dobro zabavio, ako nisi barem malo izgorio. Uostalom, kako će drugi ljudi znati da si se ti zabavljao na bazenima ako nisi došao crvena lica kući.
Drugačije toplice
Osim zabave, koja je mnogim ljudima hvala Bogu, prva asocijacija, nama koji imamo određeni stupanj invaliditeta, kakvu kroničnu bolest, ili potrebu postoperativne njege, toplice imaju sasvim drugačiju prvu asocijaciju.
Zaista ne mogu znati, mogu slutiti ali zapravo ne mogu znati kako je potpuno nepokretnim bolesnicima u toplicama, pa ću se zadržati na više manje vlastitom iskustvu.
Zbog svoje MS sustanarke, imam pravo jednom godišnje na, kako to stručno piše – održavajuću, stacioniranu rehabilitaciju. Malo ozbiljno zvuči ova riječ – održavajuća, kao da nas održavaju na životu. Održavajuća je zato što nam održavaju pokretljivost, funkciju mišića, a to onda i spada u održavanje. Održavanje koliko toliko normalnih životnih funkcija.
Pa kako to onda sve skupa tamo izgleda.
Nema komfora
O izgledu i održavanju odjela gdje boravimo mi koji smo u bolnici, tj. mi koji ne plaćamo hotelski smještaj, nego to za nas radi HZZO, nemam namjeru puno govoriti. Nema komfora, daleko je od toga, ali s druge strane, ništa pretjerano ni ne fali. Možda bi ponekad dobro došla klima ili TV, a da nije u zajedničkoj prostoriji s ostatkom bolnice, ali ne treba zaboraviti da živimo u Hrvatskoj. Samim time, hoćeš nećeš, navikli smo na skromnost.
Ljudi i međusobni odnosi. E, to je već malo zanimljivije.
Nedruštvena skupina
Osobno sam napravila podjelu ljudi, korisnika stacionara u nekoliko skupina.
Prva skupina ljudi je ona apsolutno nedruštvena skupina. To je skupina ljudi koje rijetko kada možete vidjeti nasmijane. Također, koliko god puta ih sretneš na hodniku, ne pozdravljaju. Ako si baš uporan s pozdravljanjem, kao što sam to ja, ponekad nešto promrmljaju ispod glasa. Situacije u kojima takva skupina ljudi dolazi na svoje, su prigovaranja i ogovaranja. Tako je njima juha uvijek preslana, poslužiteljice ih namjerno najduže ostavljaju da čekaju, fizioterapeuti baš njima najlošije pokazuju vježbe. Kad malo bolje razmislim, jadni oni. Ako im se nisi spreman pridružiti u prigovaranju, nema potrebe da uopće s njima komuniciraš, jer ako se s njima ne složiš, brzo može doći do konflikta.
Pretjerano emotivni
Druga skupina ljudi su tzv. pretjerano emotivni ljudi, koji su skloni izuzetno emotivnim ispadima kukanja na svoj ili još češće tuđi račun. Vole razgovarati, izuzetno su znatiželjni i često im u razgovoru možete uočiti suzne oči.
S takvima također ne volim pretjerano razgovarati jer se njihov razgovor sa mnom često može svesti na moje objašnjavanje zašto sam uopće tu, a sasvim dobro izgledam, nemam štake, niti ikakvo drugo pomagalo pa im nikako nije jasno što takva mlada osoba radi u toplicama. Ovisno o mom raspoloženju, a i tonu u kojem teče razgovor, takvi su i moji odgovori. Baš sam nedavno morala malo zločesto odgovoriti jednoj gospođi koja me malo s visoka pitala nešto tipa da što mi je, i što tu radim. Pa sam joj rekla da sam se tako malo odlučila odmoriti od obitelji, pa sam tu eto došla uživati potpuno sama. Pošto ja nisam nepristojna osoba, tako joj nisam rekla da zatvori usta jer smiješno izgleda s otvorenim.
I mladi obolijevaju
Ponekad, ako mi se baš da raspredati o svojoj bolesti, i ako mi je osoba simpatična, kažem ponešto, ali moram dobro paziti i dozirati informacije jer bi razgovor mogao krenuti u neželjeni smjer sažalijevanja mene, moje mladosti i općenito sve lošijeg zdravstvenog stanja koje zahvaća vrlo mlade ljude. Zar tim ljudima nitko nikada nije rekao da bolesti baš i ne pitaju za godine. Kada bi bolesti bile predodređene za stariju populaciju, ne bi nam trebali pedijatri. Nažalost, trebaju nam. I to dosta.
Dakle, ni ova skupina ljudi mi nije top, za druženje.
Ljudi koji sve okrenu na šalu
Najviše se volim družiti i družim se sa skupinom ljudi koji apsolutno svaku situaciju mogu okrenuti, a i okreću na šalu. Obožavaju se smijati i umjereno su znatiželjni za tuđe dijagnoze. Također im šala na svoj račun nije nepoznat pojam. Dapače. U toj sam skupini i ja. Pa što nije puno bolje umirati od smijeha ako je kojoj od nas pala natikača s noge jer se htjela požuriti, ili je nekontroliranim mahanjem ruku izbila konobaru šalicu kave iz ruke od krštenja ruku i izvikivanja „ajme!“ na takvu ili sličnu situaciju. Još kad nas blijedo gledaju kada jedna drugoj govorimo zašto je tako spora i da se prestane folirati da ne može nego da malo pokrene tu stražnjicu.
Možda je takvo ponašanje nekome suludo, ali nama paše. Liječi nas taj smijeh skoro jednako koliko i fizikalne terapije.
Pametnjakovići
Postoje i tzv. pametnjakovići, koji o svim dijagnozama sve najviše i najbolje znaju. Također znaju sve liječnike i medicinske sestre koje su najbolji i također znaju kako se to lakše i brže rješava u razvijenom svijetu. Oni će vam također savjetovati koju vrstu hrane morate jesti i što ni za živu glavu ne smijete staviti u usta. S njima u pravilu nema rasprave. Samo treba kimati glavom i praviti se da u daljini dolazi netko tvoj ili da se žuriš na terapiju. Ako to ne napraviš, uskoro si gotov od izlijevanja pameti.
Svim nabrojanim skupinama je zapravo jedna stvar zajednička, a to je da se tako ponašaju kako bi preživjeli. To su sve obrambene reakcije i stavovi koje smo svi mi razvili i još razvijamo kako nas ne bi pojela bolest, nego da mi nju držimo na uzdi.
Svačega još ima u tim toplicama, ali ako sad sve napišem, što ću onda idući put.
„Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom…“ ( Isus). Tako jednostavno i u isto vrijeme vrlo teško.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Haley Phelps/Unsplash
