Život počinje od našeg odnosa prema onim najpotrebitijima, onima koji su u teškoćama, onima u potrebi.
Najlakše je biti dobar prema dobrima, rješavati stvari rutinski, brinuti se za one koji su u okviru prosjeka, kao i mi. Za one za koje i po kojima je i za koje je sustav i izgrađen. No, što kada pojedinac po nečemu, nebitno sada čemu, odudara od prosjeka? Što kada mu je potrebna naša dodatna pomoć i dodatni trud da bi stao na noge? Upravo tada naša humanost stupa na kušnju. Hoćemo li pomoći potrebitima ili ne, pitanje je elementarne humanosti. A život bez elementarne humanosti nije život, nego njegova karikatura.
Život kao karikatura
A kada smo već kod elementarne humanosti, čini mi se da padamo na tom testu. Barem smo pali ovoga tjedna. Ovoga tjedna kad je počela škola. Ovoga tjedna kada je počela škola pokazali smo da ne živimo život, već njegovu karikaturu.
Ovoga tjedna kad je počela škola jedno je dijete ostalo samo i uplakano. Dijete koje je trebalo našu pomoć, a nije je dobilo. Dijete koje nije moglo u školu jer nije dobilo, točnije nije mu dodijeljen, pomoćnik u nastavi. Svi smo se naljutili, bili nijemi ili tužni zbog tog događaja.
Samo tjedan dana ranije bili smo ljuti, nijemi i tužni zbog smrti jednog tek stasalog 18-godišnjaka koji je umro u zatvoru zbog straha. Mladića je uhvatio smrtni strah, a sustav nije prepoznao da je u potrebi. Iako je istom tom sustavu bilo kristalno jasno napisano da se radi o mladiću s teškoćama koji je bio u potrebi da mu sustav pomogne. A sustav, umjesto da pomogne, hladno je prešao preko te činjenice.
Upravo u trenutku dok ovo pišem slušam vijest o djevojčici koju nisu htjeli primiti u vrtić samo zato što nosi naočale. Pa koliko daleko to ide? Kamo ide ta naša karikaturalna stvarnost?! Samo prema još većoj karikaturi.
Lice koje nije humano
Pokazali smo svoje lice. Lice koje nije humano. Lice koje je bešćutno. Lice nad kojim se trebamo zgražati. Sami nad sobom i sustavom kojeg svakodnevno gradimo, hranimo, podupiremo…
Donosimo krasne deklaracije, ali one su mrtvo slovo na papiru. Svakodnevni život nas razuvjerava, i pomalo straši. Što kad se na mjestu osobe u potrebi nađemo mi? Što kada život i prema nama pokaže svoje nemilo lice? Tada će biti kasno da se borimo protiv sveopće nehumanosti kojom smo okruženi i koju smo godinama hranili.
Ne, nisu ta djeca ni po čemu posebna, svi ćemo se jednog dana naći u potrebi, svi ćemo imati teškoća. A što onda? Udarati glavom o zid, kucati bezuspješno na vrata, čekati da nam se netko smiluje…?! Što kada shvatimo da bezuspješno kucamo na vrata jer ih nitko ne otvara, osim, možda, medija ako će se, pukom srećom, zainteresirati za naš slučaj.
Život počinje od našeg odnosa prema onim najpotrebitijima, onima koji su u teškoćama, onima u potrebi.
Najlakše je biti dobar prema dobrima, rješavati stvari rutinski, brinuti se za one koji su u okviru prosjeka, kao i mi. Za one za koje i po kojima je i za koje je sustav i izgrađen.
Ali to nije život, to je njegova karikatura.
Iva Kozarac
FOTO: Arjunsyah/Unsplash
