Baloni i tange

Baloni i tange

Prije dva tjedna kolegici s posla je bio rođendan. U zadnje vrijeme u poduzeću je mnogo rođendana, tako je uvijek u lipnju: četiri su horoskopska Blizanca. U koje spadam i ja. Razmišljam o poklonu za nju. Trenutno nisam u baš nekoj blistavoj financijskoj situaciji. To i nije tako bitno. Bitno da je od srca. Zato ja pri ruci uvijek imam dosta celofana, mirisnog potpurija u raznim bojama, školjaka i češera. To je moja standardna oprema za posao poznat kao umatanje poklona.

Umatanje poklona

Ali, dan prije rođendana, nakon što sam kupila poklon i došla kući, otkrivam da nemam više potpurija, a školjke su već pri kraju. Ponovno odlazim u dućan. Pa u drugi. Pa u drogeriju. Nigdje nama onoga što meni treba. Jedino na odjelu za djecu, pored papirnatih puhalica i kartonskih tanjura s likovima iz crtanih filmova, nalaze se šareni baloni.

Nemam pojma što ću s njima za jedan četrdeset i prvi rođendan, ali ih kupujem. Nakon što sam umotala poklon, napuhujem šest od onih dvanaest balona i obljepljujem ih po visećim dijelovima celofana. Sada taj poklon izgleda začudno velik. I ziba se. Ne izgleda uopće loše. Samo otkačeno. Ostavljam ga na stolu za ujutro.

A ujutro u šest sati hodam kroz Zaprešić ponosno dignute glave, dok se moji pospani  sugrađani okreću za mnom i – smiju. Zadovoljni što su vidjeli nešto veselo u rano jutro jedne radne srijede na ulici, u autobusu. Pa ponovno u Zagrebu. Ostavljam poklon na kolegičin stol i odlazim s ostalima popiti jutarnju kavu. Kada ona uđe u svoju sobu zna od koga je poklon s balonima, tj. baloni s poklonom:

„Ej, ovo je sigurno od tebe, ovo ne bi mogao donijeti nitko drugi!“

I smije se. Dugo. Druga naša kolegica upitno me gleda:

„Pa nisi valjda jutros ovdje napuhivala balone za poklon?“

„Naravno da nisam. Napuhala sam ih sinoć kod kuće i aranžirala.“

Sada me već gleda s nevjericom.

„I ti si to nosila kroz cijeli grad?“

„Da.“

„I u autobusu?“

„Da.“

Baloni na ormaru

Nevjerica u njezinim očima sad već prerasta u strahopoštovanje: „Svaka ti čast. Ja se to nikad ne bih usudila. Stvarno si hrabra.“

Danima nakon toga pogledom mi pokazuje na balone na ormaru i odmahuje glavom u nevjerici. Prošla su tako dva tjedna. Konačno su stigle i ljetne vrućine. Evo moje ‘zadivljene’ kolegice jedan dan u lanenoj bijeloj suknji. Prilično prozirnoj. S malo čipke po sredini. Kako izvana, tako i iznutra. Otvorila je sezonu tanga gaćica u našem malom poduzeću. Ja ne odmahujem glavom. Ne gledam je s nevjericom. Dobro je to. Napredujemo. Možda se nakon tanga gaćica ohrabri i prijeđe na javno pokazivanje šarenih dječjih balona. Nikad se ne zna. 

Zorica Krističević

FOTO: Jelena Oberman/Alter

1 Komentar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.