Vozim se kući u automobilu portira s posla. Ja sam ostala bez svog auta – imam previše dugova i kredit. I sada sam pješak. A portir je baš kupio Opel Astru, najnoviji model, puna oprema plus kožnata sjedala. Na CD-u svejedno i dalje piće „Vatrogasci“. Dok se mi tako vozimo priča on meni kako se teško živi. Eto, on i žena mu, štede cijeli život, trebaju djeca na studij – a imaju ih dvoje, za njihov bolji život. Koliko samo izdataka imaju: uplaćuju stambenu štednju, imaju kredit za ovaj automobil, životno osiguranje za njega, pa za ženu … Bože, kako se teško živi. Pristojno ga slušam, još pristojnije odgovaram, ipak sam zavaljena u njegova kožna sjedala, dok klima ugodno pirka.

Novi automobil ili stan

I razmišljam o svom životnom osiguranju koje sam morala prekinuti nakon osam godina da bih kupila kakav-takav autić. Zima je bila duga, djeca mala, rano ustaju, auto mi se učinio prilično potreban. I bio je. Ali sada, kada mi je pošlo za rukom dobiti stambeni kredit, više ne mogu zadržati auto. Čega nema bez toga se može. I tako, moja kći ustaje prije šest ujutro, pa se na nogama bori sa snom dok je vodim u vrtić. Sin je silom prilika postao potpuno samostalan. On već ide u školu. Sve si sam priprema – od školskih stvari do usamljenog sendvič-doručka, dok još luta pospan po stanu koji će tek postati sinonim za dom, onda kada se navikne na njega. A ja se vozikam zavaljena u nova sjedala s portirom s posla. Ali samo zato što sam mu usput.

Ništa nije zapisano u zvijezdama

Zašto ništa nije zapisano u zvijezdama? Što bi gore, sad je dolje. Portir gore, a ja dolje. I to bez primisli ili šale na račun seksa. Eto zašto ništa nije zapisano u zvijezdama.

Zorica Krističević

FOTO: Jelena Oberman/Alter