Gdje je nestala ljubaznost?

Gdje je nestala ljubaznost?

Je li ljubaznost u potpunosti nestala iz hrvatskog rječnika i ponašanja? Nismo li svi postali ipak prevelike veličine za ono što obavljamo i zemlju u kojoj živimo? Nije li Tin Ujević ipak bio u pravu kad je početkom prošlog stoljeća uskliknuo: „Uske su mi ove male zemlje“?!

Ljubaznost na prvom mjestu

Mrzim putovanja. Mrzim mijenjati prijevozna sredstva. Automobili, avioni, podzemne željeznice – previše je stresno to meni postalo, otkada imam dijete. Jednostavno, vidim previše tragedija koje se putem mogu dogoditi putem, dijete je nervozno, a onda i mi još i više, pa sam najsretnija kad dođem napokon kući, u poznati ambijent, i odložim stvari.

Ono što mijenja osjećaj u cijeloj priči je – ljubaznost. Prije svega ljubaznost osoblja na koje nailazim putem. Ima li uopće veće sreće od toga kad te netko uspije nasmijati kad si pod stresom i pitaš se hoće li sve proći u najboljem redu?

Povratak u hrvatsku realnost

Vraćam se tako iz Velike Britanije, zemlje poznate po ljubaznosti. Na britanskom aerodromu tako smo se lijepo porazgovarali s britanskim policajcem i još nasmijali. Dolazak na hrvatski aerodrom je kao da ulaziš u zatvor. Nakon što nam je pregledala putovnice, kažemo djelatnici: „Doviđenja!“ A ona šuti „pokondireno“, nit da odzravi, nit da se barem malo nasmije. Poznata hrvatska gostoljubivost u zemlji koja živi od turizma!

Iz zemlje u kojoj je najnormalnije da te dostavljač, službenik ili susjed na cesti pozdravi s „Dobar dan, kako si, drago mi je da te vidim, čuvaj se, dragi/draga, doviđenja, sretan put…“ tako dolaziš u zemlju, u kojoj te strijeljaju pogledima, u kojoj se osjećaš krivim što si primjerice sletio na aerodrom, ili ušao u dućan.

Takvo ponašanje je na granici nepodnošljivosti. Nakon tjedan dana u Londonu gdje su svi ekstremno ljubazni i smiješe se jedni drugima, zapodijevaju razgovore bez ikakvog problema bez obzira na status ili podrijetlo, ovo naše, oprostit ćete, „prenemaganje“ lagano ide na živce.

Gospodari života i smrti

Potvrđuju mi to i prijatelji, ali i sasvim nepoznati ljudi na stranici za putovanja gdje sam se također požalila na problem.

„Gospodari života i smrti. U Amsterdamu su se slikali s klincima“, „Gdje god da sam letjela, a naletjela sam se, uvijek neka vedrina i osmjesi. Sletiš u domovinu i osjećaš se kao zadnji kriminalac. Niti „dobar dan“, niti „izvolite“, strijeljaju pogledima, namrgođeni kao da si im pobio cijelu obitelj“, „Slično sam doživjela u Splitu nedavno, isto mi je bilo dosta ružno“, „Danas na Mallorci policajac „daje pet“ mom malom, maze djecu po kosi, štipaju za obraščiće… u Beču ista stvar. Ulazimo u Hrvatsku, svi nadureni do bola“, samo su neki od komentara poznatih i nepoznatih.

„ Prošla sam aerodrom u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku više puta, svaki put izgubim volju za životom u susretu s radnicima istih. Naravno da to nisam doživjela u ostalim državama“, piše jedna komentatorica.

Irsko iskustvo

„Znači, ista stvar mi se jučer dogodila. Na aerodromu u Irskoj žena na šalteru me ispratila sa „Sretan put, lijepo se provedite na praznicima i čuvajte se“. Dolaskom u Dubrovnik, presretna što sam stigla kući, dolazim na prvi šalter i cura koja je radila nije mi rekla ni „dobar dan“. Ni „bok“. Ništa znači. Pozdravljam je s „dobar dan“, i dalje ništa. Dajem joj osobnu za sebe i kćer uz „izvolite“, i dalje ništa. Uzima osobne kao da je u njima kilogram, odgurne se stolicom da ih skenira, vrati nam osobne, izraz lica ne znam što bih rekla… Iza mene je bila obitelj iz Irske s kojima sam cijelim putem se šalila i razgovarala i hvalila našu obalu, plaže i more. Nekako mi je bilo krivo“, komentira Hrvatica koja je doputovala iz Irske.

Izuzeci koji potvrđuju pravilo

Naravno da i kod nas postoje izuzetci. Ali oni su samo to, izuzeci koji potvrđuju pravilo. Gdje je putem nestalo ono staro, hrvatsko „Dobrodošli, dobar dan, doviđenja, izvolite, hvala…?!“ Kada smo postali toliko neljubazni?

Kaže mi prijatelj koji živi u Kanadi, gdje su ljudi još ljubazniji nego u Velikoj Britaniji, da je to sve zbog politike.

„Takva nam je država negostoljubiva prema vlastitim stanovnicima pa onda i prema gostima. Trebali bi povesti nekakvu kampanju optimizma i ljubaznosti“, kaže on.

Dodaje da je teško očekivati da će se pojedinci ponašati na jedan način ako se ljudi s pozicija moći i utjecaja drugačije ponašaju. Dovoljno je otvoriti stranice medija i pogledati što dominira u vijestima i sve je, ističe, odmah jasnije. „Zato je dobro odmaknuti se od toga i otputovati. Informacije radi“, zaključuje.

Ljubaznost mijenja na bolje

No, nismo mi jedini koji žive loše. A i možda bi nam jedan osmjeh ili ljubaznost popravili tmurnu svakodnevicu. Treba pokušati. Krenuti od veselog pozdravljanja susjeda ujutro, ili upućenog osmjeha i pozdrava prodavačici u dućanu. Neka vam ljubaznost ne predstavlja neugodu ili napor. Jer, prokušano, mijenja čovjeka na bolje, popravlja raspoloženje i podiže atmosferu.

Jelena Oberman

FOTO: Unsplash/Alter

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.