Čini mi se kao da sam u ovim toplicama već godinama. Makar, zapravo je riječ o danima, ali ponekad su ovdje dani dvostruko duži. Možda baš i zbog dužine dana i vremena koje sam ovdje provela i još uvijek provodim, imam pravo reći da sam puno naučila.
Sjedenje
Jedna od potrebnih vještina koju savladavam je vještina prilagodbe okolini u svrhu ostvarivanja makar malo bolje kvalitete života u toplicama. Tako sam naučila sjediti. Sjediti unatoč tome što neki ljudi kojima bi se prema odgoju trebalo ustati, stoje. Ma ustajem se ja ako treba, ali ako se baš svaki put ustanem, baš nikada neću sjediti. Tako da je ovdje nepisano pristojno pravilo ponašanja, tzv. izmjenjivanje. To ide otprilike po sistemu kada malo odsjediš, dižeš se da netko drugi odsjedi i tako u krug.
Ako vas zanima gdje se to točno odvija, mogu samo reći – vani. Vrlo su visoke temperature pa barem predvečer idemo van. Ispred bolnice. Malo sjedimo, malo stojimo, puno pričamo i otpraćujemo i pozdravljamo ljude koji dolaze, te im dodjeljujemo osmjehe, a često i oni nama. Ludnica od provoda. Malo me asocira na 80-te i stajanje ispred Zvečke.
Žicanje
Još jedno umijeće koje sam uspjela savladati koliko toliko, je umijeće žicanja. Tu nikako ne mislim na žicanje novaca za kavu, već više na jelo u restoranu koje ti se više sviđa, a zapravo ti nije namijenjeno. Tako sada već bez srama nažicam dva maslaca umjesto maslaca i pekmeza ili dijetnu večeru s pljeskavicom, umjesto kobasice.
Srećom toaletni papir ne trebam žicati jer plaćam jednokrevetnu sobu koja pokriva toaletni papir. Sapun i ručnici su naravno moji. Da, dobro ste čuli, oni koji ništa ne nadoplaćuju, u pravilu nemaju niti njihov toaletni papir. Osim ako ga ne nažicaju.
Hodanje uz štaku
Treća vještina je novijeg datuma i još je savladavam, a to je vještina hodanja uz štaku. Za potrebu savladavanja ove nove vještine mogu većim dijelom okriviti svoju MS sustanarku, a manjim dijelom sebe. U svakom slučaju, povezano je. Već sam vam pričala da je ona jedna podmukla djevojka, i najviše te voli zaskočiti kada malo zaboraviš na nju. Uh, u takvim situacijama je svijet nema. Tako je ona meni dozvolila da tu lijepo i kvalitetno vježbam, jačam i ubrzavam se, i onda sinoć – hopa, ne mogu hodati od bolova u desnoj nozi. Doslovno šepam. Točno čujem njen podrugljivi smijeh u glavi : „Hahahaha, eto ti kada se bahatiš i razmećeš s kondicijom. Sad ćeš malo usporiti.“
I jesam. Dosta sam usporila. Doktorica misli da sam možda nekako povrijedila koljeno i uvalila mi je štaku do kraja boravka ovdje. I tako sada ponovno mogu na nogu. Obje se nadamo da je to samo prolazna akutna faza, jer ako si nešto ti draga sustanarko zakuhala, vjeruj mi da ćeš nagrabusiti. U ovom trenutku je 1:0 za tebe, ali neće dugo.
Sada već stvarno brojim sitno do potpunog izlaska iz rehabilitacije i ne mislim se vraćati do iduće godine. Tako da s punim pravom mogu reći da uskoro, zaozbiljno idem van. Do tada ću se još malo spustiti pozdraviti ili odzraviti nekome i udijeliti nekoliko osmjeha za ozdravljenje.
„Dočekujte jedni druge s osmjehom, jer je osmijeh početak ljubavi.“ (Sv. Majka Tereza).
Mirjana Krpelnik
FOTO: Serena Repice Lentini /Unsplash
