Vukovarac koji je osvojio Hollywood: „Odbili su me 97 puta“

Vukovarac koji je osvojio Hollywood: „Odbili su me 97 puta“

Mladi Vukovarac Goran Dragaš živi svoj američki san, radi za Hollywood, a da nije napustio Hrvatsku i svoj Vukovar. Dragaš, naime, stvara glazbu za trailere (foršpane) za hollywoodske filmove i u svom poslu je izuzetno uspješan. O svojim glazbenim počecima, o tome kako je dospio u Hollywood kao i drugim temama koje se dotiču glazbe u ovim kriznim vremenima, progovorio je u intervjuu za Alter.

Upornost se isplati

Kako si ti kao sasvim običan dečko iz Vukovara bez formalnog glazbenog obrazovanja uspio doći čak do Hollywooda i tamo plasirati svoju glazbu? Kako je uopće sve to krenulo? Kako su te otkrili?

Nisu me otkrili koliko sam se ja nametao da budem otkriven. (smijeh)

Naravno, šalim se. Kad sam se počeo baviti s glazbom, to je bilo čisto iz hobija i zapravo bez ikakvog plana. Radio sam ono sto želim raditi, mada to se ne može nazvati poslom. To je bila nekakva zaljubljenost u melodiju, u note, u soničnu sliku koju možeš stvarati na kompjuteru. Imao sam sreću kad sam to počeo raditi, tamo 2010-2011. po prvi put, tad su počeli izlaziti kvalitetniji zvukovi („sample libraries“) koji su napokon bili dostupni široj masi.

Sam taj početak je bio depresivno prekrasan. Depresivno zato što nisi imao pojma što radiš i tvoja glazba je zvučala užasno naspram ostalih, a prekrasan iz istog razloga. Nisam znao apsolutno ništa o orkestru jer nisam išao u nikakve glazbene škole pa je samo to istraživanje bilo uzbudljivo. Svaki dan naučiš nešto novo i osjetiš napredak.

Nakon nekoliko potrošenih godina, svaki dan po desetak sati na kompjuteru, shvatio sam da su mi trake napokon dovoljno dobre da ih počnem uploadati na SoundCloud i YouTube. To sam i uradio i nekim slučajem, ni sam ne znam kako, imale su dosta slušanja, preko 100.000. To mi je dalo vjetar u leđa i potvrdu da to što radim i nije tako loše kako sam mislio. Počeo sam se javljati izdavačkim kućama („publisherima“) koji rade isključivo Trailer glazbu i služe kao posrednici između kompozitora i velikih studija koji prave filmove i njihovih marketinških agencija.

I bio sam odbijen 97 puta. (smijeh)

Što, kad čovjek razmisli, je poprilično velik broj. Moram priznati, prvih 50 je boljelo, ali mi je pomoglo kod jedne jako bitne stvari: Suzbijanje ega. Iako sam toliko puta bio odbijen, troje njih me je prihvatilo i tako sam počeo raditi. Jeste, bili su to jako mali izdavači ili su tek počinjali biznis, ali nakon toliko odbijanja bilo je lijepo napokon biti prihvaćen. Ubacio sam u šestu brzinu i dobio nekoliko „placementa“ (to je ono kad ti glazba završi u traileru) što je dovelo do svih tih izdavača koji su me odbili na kraju da radim za njih. Radio sam za neke od najvećih izdavača u tom žanru: Audiomachine, Position Music, RSM, Colossal Trailer Music itd.

Naravno, nakon toliko rada postajao sam sve bolji i bolji i zato su mi se pružile te prilike.

Ispričati priču 

 Iza tebe je već gomila nagrada, radio si  glazbu za foršpane filmova poput “Pirati s Kariba”, “Spiderman”, “Logan”, “Alien”, “Jurassic Park”, “Star Wars” i još stotinjak drugih. Kako si došao do tih poslova? Koliko je teško pisati glazbu za foršpan?

Teško je ako ne znaš ništa, svaki posao je onda težak. Nakon sto potrošiš 10.000 sati radeći nešto, postaješ majstor u tome. Posto sam ja potrošio godine usavršavajući se, nije mi bilo nešto previše teško. Izdavač ti kaže da žele raditi masivni orkestarski album s modernim elementima, ti odradiš nekoliko pjesama i držiš fige da se jednom od editora i glazbenih supervizora koji pravi trailere dovoljno svidi da ih iskoristi. Drugi način je da studio direktno kontaktira tog izdavača i zatraži potpuno novu traku od njih, oni to daju tebi i kažu da imaš sedam, pet, tri, JEDAN dan za odraditi to. Razlog zašto sam imao toliko pjesama u raznim trailerima je zato što sam sa svakom trakom pokušao ispričati nekakvu priču u tih 2 minuta koliko traje i ući u glavu editora, dati mu ono što traži.

Ako radiš ono što voliš raditi, ništa nije teško. Teško je ustati u 5 ujutro, popiti kavu, u 6 krenuti na posao koji ne voliš raditi, u toksičnoj sredini i tako u krug. Radiš taj posao, tri godine ti produžuju ugovore po tri mjeseca (ili čak i mjesec dana), nerviraš se i grabiš bilo koju priliku samo da te ostave na tom poslu. Nakon tri godine napokon dobiješ posao za stalno, napokon malo odahneš… i nakon nekog vremena oženiš se, dođe prinova u obitelj i skužiš kako nemaš dovoljno novaca pa ulaziš u kredit. Pa novi kredit. Radiš taj posao 20 godina, u tih 20 godina su ti možda digli platu 500 kn i onda te otpuste jer si tehnološki višak ili neki takav glupav odgovor.

Ako već postoji šansa da ne uspiješ radeći ono što ne voliš, pa zašto onda makar ne bi probao raditi ono što voliš? Ako kojim slučajem ne uspiješ, makar si probao i u budućnosti te neće moriti pitanje: „Što bi bilo kad bi bilo?“

Sve je stalo zbog pandemije

Od prije dvije godine imaš i tim ljudi koji rade za tebe, a otvorio si i svoju izdavačku kuću. Koliko posao pati sada u ovoj krizi izazvanoj virusom COVID-19?

Tako je, otvorio sam izdavačku kuću InfraSound Music s partnerima koja je smještena u Vukovaru. Kroz tog izdavača je prošlo pedesetak kompozitora, s tim da otprilike petnaestak je tu od samog početka i ključni su dio tima. Čak ih ima i sedmoro iz Hrvatske, a ima ih i iz Bosne, Crne Gore, Srbije… ma skoro pa cijeli Balkan. Većina tih domaćih ljudi – u njima prepoznajem tu ludost koju sam ja imao u početku. Isto su znali malo kao i ja kad sam počinjao, ali to su sve izvrsni momci kojima ništa nije teško i žele uspjeti u ovome poslu. Željni su posla i učenja. Princip našeg posla i kako vodimo ovu tvrtku je da smo svi kao mala obitelj, čujemo se konstantno i pomažemo jedno drugome.

Što se tiče COVID-19, posao trpi maksimalno. Sve je stalo. Holivud konstantno prebacuje filmove jer i oni sami ne znaju kad će ovo ludilo završiti. Svi su tu, sa svima se čujemo i svi čekamo da se opet pokrenu stvari. Mi konstantno radimo i pripremamo nove materijale koje smo spremni pustiti van čim dođu bolja vremena i sve se otvori.

Tko danas potpiše ugovor s izdavačem, taj se zeznuo

 Što misliš kad će se situacija vratiti u normalu i hoće li biti isto kao i prije?

Mislim da neće biti isto kao prije. Nekako mi s čini kako će masovno sve prijeći na streaming platforme. Evo, bendovi već sad rade live streaming koncerta koje fanovi mogu platiti i gledati od kuće. Facebook je sad objavio nekakvu glupost za veze na daljinu. Svi slušaju glazbu preko iTunesa, Spotifya, Deezera itd. I prije ovog virusa su ljudi sve manje i manje išli u kina gledati filmove.

Naravno, ne možemo gledati sve negativno. Ovo otvara fantastične prilike za sve bendove koji imaju kvalitetu i donekle znaju marketing za probiti se. Evo, ja danas imam izdavačku kuću koja surađuje s velikim izdavačkim kućama vani i tvrdim vam da danas, tko potpiše ugovor s izdavačem, taj se jako zeznuo. Ako nisi veliko ime, nećeš dobiti avans, možda ćeš dobiti dovoljno novca za pokriti snimanje albuma (i to je veliko možda). Ako nekim čudom i dobiješ novce neke, to je upravo ono sto sam pričao da je – avans, plaćanje unaprijed. Na taj avans prvo ti menadžer uzme 10-15 posto (jer ne možeš doći do većih labela ako nemaš menadžera), država ti uzme 30 posto, a u ugovoru stoji da s tim novcima moraš platiti studio, snimanje, producenta, miksanje i mastering albuma. Što otprilike znači da su ti svi novci otišli.

Napokon album izađe van, napokon je u prodaji, na streamingu, YouTubeu i svim tim platformama. E sad, nećeš dobiti novce, iako se album prodaje. Prvo oni moraju isplatiti taj avans u potpunosti. Nema veze što si ti dobio pola od toga jer su ti menadžer i država uzeli polovicu. Ne, ne, prvo oni moraju rekuperirati taj novac u potpunosti. Nakon što se to dogodi, onda moraju rekuperirati proizvodnju CD-ova (iako se sad rijetko proizvode, ali to stoji u ugovoru) i sav marketing koji su uložili u tebe ili tvoj bend. A to je cifra koju ti oni dostave. Pošto si ti tek na početku, nema šanse da će tvoj prvi album „vratiti“ te sve novce.

I onda ti oni kažu kako žele novi album od tebe (recimo da si potpisao ugovor na tri albuma). I ovaj put ti daju avans koji može biti isti kao prije ili manji, ali ti kažu (jer u ugovoru to piše) da je dug s prvog albuma prenesen na drugi. Sad za drugi album koji radiš, ti moraš isplatiti dug s prvog albuma i dug s ovog novog i tako u krug. Ti si konstantno u dugovima jer si „dužan“ svom labelu. I to je najbolji mogući scenario jer oni ti mogu reći nakon prvog albuma da nije išao kako su predvidjeli i otkažu nove albume. A dug stoji.

Da ne pričam o tantijemama, što je nešto najgore ikad. Recimo da ti daju 7 posto od prodaje albuma i 5 posto od streaminga. 1 streaming na Spotify je 0.004 centa. A ti dobiješ 5 posto od toga. Naravno, nakon što isplatiš album. Koliko ti moraš imati streaminga da bi mogao zaraditi kad dobiješ 5 posto od jednog? 

Ako ti je netko drugi napisao pjesme, producirao, napisao muziku, on će više zaraditi novca od tog albuma nego ti kao bend. Njemu se moraju isplatiti tantijemi jer je on aranžirao, napisao tekst ili melodiju. Njemu label neće uzeti ništa. Tako da danas ima gomila producenata koji zarađuju masnu lovu radeći pjesme za artiste.

Ma to je sve ludilo o kojem ne znaju bendovi i zaleću se bez da istraže. Evo, baš je jedan američki reper Tom McDonald uzeo našu traku za promociju svog albuma Gravestones. On sve radi sam i svi novci od prodaje, streaminga i YouTubea idu njemu u džep. 

Čak i da nisi planetarno popularan i da dobiješ samo 10 posto popularnosti naspram 90 posto koje bi dobio s labelom, imat ćeš više novca nego s labelom. Pogotovo jer sad ne možeš imati koncerte, a to ti je u biti jedini način da dođeš do novca. Ovako ćeš makar biti vlasnik svoji pjesama – mastera – i nećeš biti nikome dužan.

Vukovar – grad umjetnosti

Kako to da si se odlučio ostati u Vukovaru, a ne otići u SAD? Čitala sam da imaš velike planove za Vukovar.

Bojim se visine. (smijeh) Ma nije to, super mi je ovaj gradić. Između ostalog, ako trebam napuniti baterije, mogu otputovati bilo gdje i napuniti ih. Vratim se nazad, uđem u studio i opet stvaram. Ne patim od priznanja niti od toga da budem viđen.

Iako novine pumpaju to, nemam nekih velikih planova za grad. Naravno, lagao bih kad bih rekao da ne želim da ovo bude grad umjetnosti, ali to nije sve na mojim leđima za napraviti. Ja radim svoj posao, pomognem nekome tko želi da mu se pomogne i to je to. To je moj doprinos.

Da bi se napravilo nešto više i jače, mora se stvoriti kritična masa ljudi koja jednako razmišlja i stvara. Kad do toga dođe, onda se može razmišljati o većim stvarima.

Zasad, uživam u svakom danu i svakom dahu bez nekih prevelikih tegoba na mojim leđima. Naučio sam da, kroz život, sve mora ići nekim svojim tokom. Ne vrijedi konstantno udarati glavom o zid u nadi kako će se on srušiti. Sve će doći na svoje, sve se nekako posloži. Treba čekati pravi trenutak i onda djelovati.

Jelena Oberman

FOTO: privatni album

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.