E moj Bože, kamo putuje ovaj divan svijet kojeg si stvorio? Tisuće godina ljudi Tvoj svijet oblikuju, prekrajaju, buše, navodnjavaju, isušuju. Rekla bih, muče zemlju. Nasilje provode nad njom govoreći i radeći: „E rijeko, nećeš više ići svojim tisućljetnim tokom, već novim, modernim, kamo ti, ja, čovjek, odredim. A ne znaju, da rijeka plače. Ne snalaze se više ni njezine stare i nove obale. I one plaču.“
Voda
Čini se da današnji čovjek nije zadovoljan onim što ima, što mu je darovano bez naplate, kao što i Eva u raju nije bila zadovoljna životom, već je htjela više, upravo onu jabuku, s onoga stabla, što je Bog rekao NE.
Osim što je Bog stvorio Zemlju, dao je čovjeku još više. Dao je svoju Riječi, neka hrani našu dušu. Dao je vodu. Po krštenju nas peru. Voda iz krstionice čisti, okrepljuje, pomazuje, gasi žeđ, rashlađuje tijelo i um. Bez vode nema života, ni tjelesnog ni duhovnog. A kad nema vode, nečistoća raste, suhoća nadjača i duh i tijelo. Nestaje život. Bez vode nas nema. Ni tebe ni mene. Znao je Bog što nam je potrebno.
Tri bunara
U ono vrijeme kada Vir nije imao struju ni vodu, ovako nisam razmišljala. Možda je sve ipak bilo zapisano u duši, ali nije izviralo na površinu razgovora, ni „ćakulanja“. Tek odlaskom na Tri bunara po pitku vodu, shvatila sam, da treba paziti na svaku prolivenu kap vode i da je potrebno malo da se bude zadovoljan, umiven i čist.
Majka, nećak, nećakinja i ja, odlazimo po vodu. Svatko je imao kanister u rukama.
Eh, da smo imali bicikl, bilo bi lakše. Ovako pješke, kroz ulicu, pored crkve, zastali, pomolili se i zakoračili na prašnjav put do izvora Tri bunara. Sunce sa zapada još je uvijek grijalo. Tišina. Mir. Škripe naši koraci u toj tišini. Šutimo.
Promatram prirodu. Makiju, pokoje drvo, ili grm s oronulim, ugrijanim listovima prepuni prašine. I njima je potrebna voda. Hoće li pasti kiša?
Magarac
Nema kuća. Nema nadstrešnica. Nema čovjeka na vidiku. Nema ni zvuka civilizacije. Sve je novo. Neobično. Netaknuto. Samo priroda. Koracamo. Odzvanjaju glasovi cvrčaka. Osluškujemo. Cvrče cvrči svojim cvrkutom. To je simfonija cvrkuta. Nadglasavaju jedan drugoga. Kako mogu pjevati tako osvajajuće radosno, pomislih, u omari ovoga dana?
I onda iz daljine „njak“. Obradovah se. Magarac. Volim magarce. Mislim životinje. Volim što su tvrdoglavi. Volim što imaju znak križa na leđima. Volim ih, jer je i Isus jahao na magarcu.
E da mi je jedan, pomislih, sada bi on nosio mene i kanistere s vodom. Ovako, ništa. Magro i dalje „njače“. Odgovorih mu svojim ženskim „njakom“. Imitiram ga, jedan put, drugi puta. I nećak i nećakinja pokušavaju imitirati „njak“. Odustaju. Ja nastavljam s „njakanjem“, kao da razgovaram s magarcem. Njegov „njak“, moj „njak“, njegov „njak“, moj „njak“ i tako nekoliko puta. Pa što onda, pomislih, nema nikoga, ne moram se utišavati, već mogu „njakati“ i „njakati“.
Njakanje
Revno „njačem“, iz koraka u korak, prelazeći metar po metar, prašnjave ceste.
Majka uporno nastavljala svojim majčinsko-bakinim korakom. Znam da je osluškivala nas i cvrčke. Bila je sretna, a zasigurno je i ona u sebi pokušala „njakati“. Ma tko ne bi. Dosadna si, progovorila su djeca. „Zar ja?“upitah s veseljem.
Ako im je njakanje dosadno, dobro, onda ću kukurikati. I jesam. Pijukati. I jesam. Kokodakati, mijaukati, lajati, meketati. I jesam. Što glasnije, to veće uživanje. Ta, i onako, samo, smo mi, na toj prašnjavoj cesti, na putu za pitku vodu.
Oslobođena ukroćene civilizacije, regula ponašanja, pristojnosti, obzira, pazi, tiše, nemoj brzo, nemoj sporo, nemoj glasno, tiše, bila sam u širini svoje duše, u dodiru s prirodom, s Božjim svijetom ne oblikovnog rukama čovjeka, već Stvoritelja.
Netaknuta makija uz prašnjav put, rasla je onako kako je htjela, onako kako je Stvoritelj planirao. Ti prašnjavi listovi, ti razdragani glasovi cvrčaka, taj „njak“ magarca, bili su mi otkriveni novi svjetovi. Svi su imali svoje priče, svoje razgovore, dogovore, svoje planove. I ja sam na tom prašnjavom putu imala svoje priče, svoje razgovore, svoje dogovore, svoje planove. Moji planovi su planovi slobode, radosti za proslavu netaknute prirode na otoku Vira, na otoku moje mladosti.
Prašnjavi put
Caruje tišina. Udišem sparinu zraka. Sve je mirno. Nismo umorni na tom prašnjavom putu. Koraci se nižu. Diže se prašina iza nas. Ne smeta me. Voda na bunaru će nas oprati. Čuje se zvuk motora.
Ide auto, sklonimo se u stranu, upozoravam.
Auto juri, a iza njega oblak prašine. Projuri pokraj nas. U oblaku prašine smo.
„Luda, pa zar ne može lakše voziti“, promrsim na glas.
Brišemo oči i nastavljamo put Tri bunara.
Ponovo smo u tišini, u pjevanju cvrčaka. Pogledah u nebo. Plavo, okupano virskim zalaskom sunca.
„Moram“, izustih na brzinu.
„Ne, ne moj“, bune se unuci.
„Ali moram“, dodajem, „pjevaju cvrčci, pa moram i ja“.
Zapjevah iz sveg glasa. Nek’ se ori moj glas u ovoj mirnoći. Nek’ odzvanja pjesma. Pjevam što glasnije, tim bolje. Radost moje duše se odzvanja u pjevanju.
Majka, lakog koraka, s kanisterom u ruci prihvati pjesmu. Jednu, drugu, pjevamo sve do bunara. A onda…
Pijemo bunarsku vodu. Skidamo prašinu. Punimo kanistere. Dolazi još vikendaša. I oni toče vodu, koja hladi, pere i osvježava.
A sad. Nazad. Istim putem, kroz isti mir prirode uz cvrkut ptica, u radosti srca.
Kasno predvečerje je u našoj virskoj vikendici. Na stolu je večera, šterika, voda iz virskog Tri bunara. Na usnama molitva. Dobar tek, nek’ bude blagoslovljeno. I jest. Uvijek. Uvijek, na otoku Viru uz šteriku, gitaru i vodu s Tri bunara.
PS
Danas kada zatvorim oči vidim majku. Promatram ju, zar joj nije bilo teško hodati tim prašnjavim putem? A uspijevala je s osmjehom na licu, blagom riječi sve podnositi i voditi brigu o malim unucima…
Nisam te majko nikada tada pitala, jesi li bila umorna…
Nikada nisam vidjela nezadovoljstvo u tvojim očima, umor u tvom hodu i rukama…
Imala si neku neobjašnjivu čvrstinu u sebi…
Bila si nam oslonac, veliki, a tada to nismo znali. Nismo prepoznavali… tak sada kada više nema virske terase i kada se više ne čuje naše pjevanje uz gitaru i šteriku, uviđam tvoju veličinu, tvoju ljubav za svakoga, tvoje iskreno uživanje u ljepoti života…
Sada bih voljela ponovo biti s tobom na tom prašnjavom putu.
No, život se okrenuo, od kada si napustila prašnjavi put do Tri bunara pitke vode…
Ni ja više ne idem tim putem…
Bili bi ga ja mogla prohodati, sada u godinama, kada sijede izviru iz dana u dan sve više i više?
Znam, sigurna sam, Ti bi mogla, istim žarom kojim si ti hodala u vrijeme Vira bez struje, bez pitke vode, milujući svoje unuke. Činila bi sve pa i ono nemoguće, da možeš sada, opet gledati njihove radosne oči, njihovo zadovoljstvo i uživati u svojoj sreći.
Dubravka Jelčić
FOTO: Valentin Lacoste/Unsplash