Vir bez struje (5): Prvi dolazak

Ljeto se približava. Treba namjestiti vikendicu za prvo ljetovanje. Praznik rada je. Sastajemo se u restoranu „Viranka“. Oni iz Vukovara, ja iz Zagreba. Pozdrav, okrepa, dalmatinska travarica. Brat i šogorica upijaju atmosferu. Osjetim,  sviđa im se. Sretna sam.

U autu smo, natrpanim  potrepštinama za boravak u maloj vikendici pod dekom. Na krovu auta četiri madraca. Upućujem brata kojim putem voziti, onako kako je to prodavatelj mami i meni objašnjavao. Brat gasi motor Stojadina. Pred vikendicom i u kući neki nepoznati ljudi. Suši se rublje na labavoj žici na terasi. Što se to događa, prostruji mi kroz glavu.

Dolazak i nepoznati ljudi

Tko su ti ljudi? U našoj vikendici!?

Što rade? U našoj vikendici!?

Pa to je naše! Naša vikendica!

Pojavljuje se prodavatelj. Objašnjava. Kreče vikendicu. Za Vas.

Hvala Bogu!

Umirila sam se. Laknulo mi je.

Razgledavaju unutarnji raspored prostorija. Obilaze dvorište. Pogled im neprestano na moru. Osjetim, sviđa im se. Sretna sam.

Sve je okrečeno. Prazno. Čisto. Prodavatelj je otišao. Sami smo.

Ponovo razgledavamo. Ponovo promatramo. Zajedno planiramo. Zajedno se dogovaramo. Vadimo stvari. Skidamo madrace s krova auta. Jedan nedostaje. Skliznuo je s krova. Gdje? Kada? Kako? Brat odlazi u potragu. Prodavatelj čuje naše razgovore.Tješi nas. Ne brinite. Naći će. Tu na Viru nikada nitko nije nešto ukrao. Nastavlja priču mještana.

To je malo mjesto. Svi se znaju. I ako netko nešto izgubi, zna se čije je. Po par dana je zaboravljena stvar znala biti na istom mjestu, nitko ju ne bi dirao, dok se vlasnik ne bi vratio i sam uzeo svoje. Tako je bilo dok se most nije sagradio. I sada je to tako. „Malo nas je na Viru. Znamo svakoga“, kaže prodavatelj.

Zar to nje divno? Imati povjerenje u drugoga. Željeti drugome dobro. Pomoći drugome u potrebi. Ubrzo su nam susjedi donosili hranu za okrepu, vodu za osvježenje, pomagali unositi namještaj. Prodavatelj nastavlja priču o prošlosti Vira,  onako kako ju mještani prepričavaju.

Povijest Vira

Vir je mali otok. Ima svega tridesetak kilometara obale. Ima  nekoliko manjih naselja Vir, Lozice, Torovi. Centar otoka je mjesto Vir. Vir se spominje u devetom stoljeću prije Krista. Za vrijeme rimske vladavine bio je spojen s kopnom. Cesta je išla od Vira do Privlake. Popis osoba iz 1579. govori da je bilo svega 33 osobe na otoku. Kako su se vlasti mijenjale, rimska, mletačka, talijanska  tako se i način života mijenjao kao i broj stanovništva. Kada 1634. godine, bogata, vojničko- plemićka obitelj Crnica kupuje otok, on postaje privatno vlasništvo. Zato i danas veći dio Vira je privatno vlasništvo.

Promatram ga kako sa žarom i lakoćom govori o povijesti otoka.

Odlutam mislima u ono vrijeme. Zamišljam život prošlih vremena. Njegovo pričanje me prene i nastavih slušati.

Danas skoro ni jedan ulica nema imena. Sve se zove po obiteljima. Jer 1903. godine ugledne virske obitelji otkupljuju privatno vlasništva Vira. Zato se posjedi zemlje danas nazivaju po tim obiteljima, kao što su Buškulić, Radović, Vučetić, Kapović, Bašić… U njihovu čast 13. kolovoza održava se Virska noć, veliko slavlje i spomen na taj povijesni događaj. Sljedeće godine, 1904, Virani prokopavaju gaz između kopna, Privlake i Vira. Tako je Vir postao otok, sve do unazad nekoliko godina.

Ponovo zamišljam život mještana. Kako su odlazili na kopno, koliko ih je bilo, čime su se bavili od prvog, drugog svjetskog rata i do danas, do izgradnje mosta. Kada se smjestimo, razgovarat ću s mještanima što sjede ispred svojih kuća s ili bez štapa. U njihovim dubokim borama lica, u njihovim drhtavim rukama doznat ću virske snove, čežnje, ljubavi, njihove dolaske i odlaske. I naravno obećavam svom srcu, bit ću na Virskoj noći s pjesmama radosti, mladosti, svojim snovima, čežnjama, ljubavi. Bit ću na virskoj obali, virskog mora, na Virskoj noći! Glas prodavatelja, prekida moja maštanja. Vraća me u sadašnjost.

Most je izgrađen 1978/79. Do tada je bilo svega 800 stanovnika. Danas se njihov broj povećava, osobito ljeti. Ljudi kupuju zemljišta, grade vikendice. Stanovnici se bave oskudnom poljoprivredom. Neki su stočari. Uglavnom su pomorci. Neki odlaze u Ameriku… neki… neki…

Dubravka Jelčić

FOTO: Gayatri Malhotra/Unsplash

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.