Na Viru smo. Na uskoj cesti, koja presijeca kamen i makiju. Nema prometa. U daljini ovce i po koja kamena kućica. A onda more. Plavo more i pokoja barka, sve do Paga i Velebita. Prilazimo centru. Usku cestu omeđuju kuće i dvorišta. Autobus usporava. Manevrira. Teško se probija do centra. S desne strane trgovina. Samoposluga. Ispred izloženi artikli. Sjedim udobno. Uživam u mirnoći pogleda. Autobus se zaustavlja. Vozač uzvikuje: „Stigli smo u Vir!“ Izlazimo. Zapuhne me miris mora.
Restoran kod Gržete
Moj otac bi rekao, kada je sunce u zenitu i kada prži „zvizdan je“. I pržilo je. Natrpane prtljagom odlazimo u restoran Viranka. U zaklon od zvidana. Tu je, svega par koraka od autobusnog stajališta. U hladu terase, ispod olijandera, udišemo miris pečene ribe, maslinovog ulja, dok nas lahor morskoga zraka obavija. Čekamo prodavatelja. Ne poznajemo se. Znak raspoznavanja nije bila ruža, već „sjednite u restoran kod Gržete“.
Sjedimo s prodavateljem. Priča nam kako danas živi Vir. Rukuje se sa Gržetom, vlasnikom restorana, prosjedim čovjekom srednjih godina. Kaže da je on „alfa i omega“ Vira. Glazba dalmatinskih klapa potiho „pleše“ na terasi restorana. Malo dalje uzdiže se visoka zgrada. Hotel Katarina. Na vrhu zgrade je terasa, dodaje prodavatelj, s koje se vidi cijeli otok pa i sve do Italije. Poželjeh odmah popeti se na tu terasu i gledati u širinu plavoga mora.
Napuštamo centar. Odlazimo u smjer „tamo“. Vozimo se polako. Uska ulica je pusta. Ispred kuća sjede ljudi. Sa štapom ili bez. Tamni od sunca i zraka. Još jedan restoran s natpisom Zagreb. Podsjeti me na gradsku gužvu i buku iz koje želim pobjeći, bar na kratko.
Vir
Zanemarujem to sjećanje i upijam ovo. Novo. Upijam i uživam u ovoj sadašnjosti, sunčanoj, morskoj, virskoj sadašnjosti. Nailazimo na pokoji štand domaćeg voća i povrća. Dolazimo do crkve. Obradujem se povećoj kamenoj crkvi. Skrećemo desno. Suhozid, s obje strane ceste, obrastao zelenilom. Prašno je. Suho. Vapi za kišom. Vozimo se cestom posutom kamenčićima, koji frcaju na sve strane. Za nama ostaje ogroman oblak prašine. Ne smeta me. Gledam naprijed u daljinu gdje puca pogled duž duge ceste prema moru i Velebitu.
„Desno je naselje Lučica, a lijevo Slatina. Mi ćemo lijevo“, objašnjava prodavatelj.
Vozimo se lijevo. Duga cesta nije više posuta kamenčićima. To je utabana crvena zemlja. Lijevo je poneka kuća i poneko stablo. U dužini od pedeset metara desno je kamen, makija, more i ponovo puca pogled na more, Pag i Velebit, na širinu. Božji mir ispod plavoga neba.
Sklopila sam ruke. Bože! Svemogući Bože! Stvoritelju neba i zemlja! Hvala Ti na ovoj ljepoti!
Predajem se Božjoj milosti i zahvali.
„Sad ćemo u drugu ulicu lijevo.“ trgne me glas prodavatelja. Zaustavlja se nakon petnaestak metara.
„Došli smo!“ dodaje.
Isključuje motor auta.
Izlazimo.
Dubravka Jelčić
FOTO: Jelena Oberman/Alter
