Stajale smo na obronku obale u Privlaci. Promatrale plažu s visine. Dolje niz obronak se prostirala plaža. Mala, u sjeni i neprivlačna. Promotrila sam okolinu plaže, more i daljinu. A u toj daljini naziralo se kamenje, makija, kopno okruženo plavetnilom mora. Mali bijeli most isticao se nad morskim plavetnilom.
„Ja bih na most“, prostruji mi kroz glavu. Ja bih vidjela što je s one strane tog privlačnog mosta. Htjela bih vidjeti to kamenje, tu makiju i omirisati zrak tog golog, kamenog komada zemlje. Htjela bih u tu širinu prirode, gdje puca pogled nadaleko i u visine i biti. Biti, biti i samo biti svoj, tamo u toj daljini. Svoj na svome. Na mostu za otok.
„Što je tamo, gospodine?“ zapitala sam prodavatelja na obronku morske obale u Privlaci.
„Otok Vir. Otok betona!“ zvučao je uvjerljivo. No nije me razuvjerio. Moje srce je htjelo „biti tamo“ u toj betonskoj pustoši i širini daljine i visine.
U autobusu smo. Idemo na otok Vir. Napuštamo Privlaku i njene male, uske uličice. Autobus se jedva probija. Približavamo se mostu. Uske ulice nestaju. Ispred nas se pruža širina. Širina obale, širina mora. Pogled puca na sve strane. Srce zadrhti od ljepote. Na mostu smo. Kratki bijeli most. Uspinje se autobus. Na sredini mosta, plitko more ispod. Vidi se dno. Barka prilazi mostu. Desno pogled na Pag. Lijevo prostrana pučina. Sve je u plavom, obasjano suncem virskog otoka.
Dubravka Jelčić
FOTO: Joshua Humpfer/Unsplash
