Ljeto se već zahuktalo, iako je tek lipanj. Sunce je zašlo, ali ulice su vrele. Tek oko deset navečer otvaram terasu i sjedam u zelenu plastičnu stolicu. Nigdje ni daška vjetra na četvrtom katu. Nisam baš dobre volje. Uto zazvoni telefon. Podižem slušalicu i začujem muški glas s druge strane žice:
„Možemo li razgovarati?“
Odgovaram da možemo.
Razgovor
„Da li bi se htjela večeras vidjeti sa mnom?“
„Da. Ali ne želim se sada voziti do Zagreba.“
„Nisam to ni mislio. Ja bih došao po tebe u Zaprešić.“
„Dobro.“
„Jedino . . . nisam baš obučen za večernji izlazak.“
„Nema veze“, odgovaram.
Mercedes
Ja sam se potrudila za oboje – utrčala sam u nove traperice i pripijenu crnu bluzicu. Crvene kožnate japanke na noge, osmijeh na lice – i to je to. Silazim pred zgradu. Nemam pojma kakav auto vozi. Pored mene se zaustavlja mercedes. Crveni. Ja samo zinem. Onda se ipak sagnem i pogledam vozača. On mi mahne rukom da uđem. Sjedam unutra i smješkam se. Ne mogu vjerovati da je kupio mercedes. I da ja sjedim u njemu. Na nosu automobila se koči poznati znak s tri kraka. Nevezano razgovaramo. Ne želim bacati nikakve kose poglede na njega, pa se okrenem prema njemu i odmjerim ga. On odmah progovara:
„Rekao sam ti da nisam bog zna kako odjeven. Pamučna majica, kratke hlače i šlape za plažu. Nisam se stigao presvući.“
A ja gledam njegove bademaste oči. Kovrčavu kosu. Slušam njegov glas.
„Kamo bismo mogli otići?“ pita me.
„Bilo kamo.“
„Idemo onda k meni.“
„Dobro.“
U stanu na stolu gori mirisna svijeća. I stoji butelja crvenog vina. Čeka na nas. Da se upoznamo. Nakon dugo vremena lagano mi dodirne ruku. Ponoć je već odavno prošla. On sigurno misli kako ipak nije trebao doći u običnim papučama po mene. A nema pojma da me u njima oborio s nogu.
Zorica Krističević
FOTO: Natallia Safonava/Unsplash
