Ćakulajući na plaži, uz igru loptom, uz takmičenje tko će prvi doplivati do određene točke u moru, uvijek sam pogled usmjeravala na istok. Tamo na početak Vira, tamo gdje se nalazi most, koji spaja kopno i otok. Plivala sam daleko na pučinu kako bih vidjela most.
Vir
Voljela sam hodati po plaži, po kamenju uz obalu. Obilazila sam male uvale lijevo i desno od centralne plaže. Gacala sam malo po morskom plićaku i kamenu. Išla sam polako tažeći najljepši kamen na svijetu, najljepši virski kamen svijeta. Svaki kamen je bio zanimljiv, oblikovan na svoj poseban način. Svaki je pričao svoju povijest. Kamen sam cijenila. Svaki kamen u mojoj ruci, me je obradovao. Vraćala sam se na centralnu plažu oboružana kamenjima. Sve bih ih ubrala i posadila u svoju malu podstanarsku sobicu i tijekom dugih, zagrebačkih zima, sam pogled na kamen vraćao me na more, na moj Vir, na sunce, na radost. Na izvor svjetlosti tog doba radosti, kada Vir još nije imao struju.
Danas, kada ponekad prepričavam događaje Vira, osjetim čuđenje svojih slušatelja. Kao da bi progovorili, pa što ima toga lijepoga u malom, zabitom mjestu bez struje, bez vode, bez trgovine, bez izloga? Što ima u kamenoj plaži, u kamenu? Kao da bi dodali i riječi gluposti. Za mene, sve to nije bila glupost.
U mom srcu rasla je želje, korakom, uz obalu, doći do virskog mosta. Dogovor je postignut. Krenuli smo u svitanje zore. Bez vode i bez hrane. Ništa nam nije trebalo. Dovoljne su bilo tenisice i kupaći kostim. Svakim ispruženim korakom most je bio bliži. Korak po korak, osvajali smo obalu.
Pješačenje
Sunčeve boje zore i neba se prelijevaju bezgraničnom ljepotom. Morska površina bjelasa se na odsjaju sunca koje se uzdiže nad Virom. Mir. Tišina. Spokoj. Tek nježni zvuk pokojeg valića remeti tišinu. Pokoji galeb zagrakće. Iz daljini se čuje meketanje ovaca. Ljudski glas ne odzvanja. Mi šapućemo. Sve je u tišini, a ipak tako puno života. Živog glasnog života. Udišem mirise svitanja, buđenje jutra. Omamljuju me mirisi. Zaglušuju me nepostojeći zvukovi. Sve me osvaja i napaja dušu. Želim pamtiti sva ta zapažanja, sve te trenutke, osjećaje.
Osvajamo uvalu za uvalom. Umor se javlja. Žedni smo. Sunce se sve više uzdiže. Počinje pržiti. Skoro će podne. Korak je umoran. Umorne su i misli. Šutimo. Most se ne nazire. Koliko još ima do cilja? Gdje si moste? Čini se kao da se on udaljuje . Nailazimo na kosture riba i ovaca. Postajem svjesna muka tišine. Niotkud ljudskog glasa. Samo mi, umorni i željni vode, hlada i mosta. Šulja se neka nelagoda u misao. Prisjećam se Robinsona Crusoea, kako je zastrašen, hodao pustim otokom osluškujući zvukove divljine. U strahu je preživljavao dan za danom. Nama je lakše. Premda umorni i bez razgovora, sigurni na našem toplom otoku.
Most
Nastavljamo put. Nastavljamo osvajati dugo planirani cilj. Još jedna okuka, još jedna uvala. Još jači muk, još jače Sunce. Kamen izvrće stopala. Bole stopala. Ne bole stopala. Gubimo koncentraciju. Gubimo snagu. Radost jenjava. Bez riječi idemo naprijed. Još jedna duga uvala, još jedna duga okuka. Pognute glave, oborena pogleda borimo se mislima, osjećajima, umorom, žeđi. Znoj curi niz lice. Vjetar maestral uskovitla zrak. Galebovo lete oko nas. Remete tišinu. Klepeću krilima. Grakću. Bojim se njihovi krila. Mašem rukama. Ruke su mi kratke, a njihova krila ogromna. Branim se. Saginjem se. Pokrivam glavu rukama. Želim se sakriti u vrući kamen. Ne dižem pogled. Udišem zrak, ali ga tijelo ne osjeća. Sklupčana na kamenju, umirujem um i misli. Ponovo tišina. Galebovi su odletjeli. Pomno osluškujem. Čujem brujanje prometa. Podižem pogled. Ugledah spas od zvizdana, spas od žeđi, spas od hodanja po uvalama, spas od kamena, spas od galebova. Moj spas. Moj osvojeni cilj. Moj most. Na virskom mostu smo. Kako nazad? Zna se. Autostopom.
PS
I danas kada samo zatvorim oči, duboko udahnem i osjetim te poznate, u sjećanje duboko utisnute mirise, misli, osjećaje. Kako bi bilo lijepo još jedan put proći tim putem, uz virsku morsku obalu, i imati cilj- do virskog mosta… Sada su moji ciljevi drugačiji. Idem prema drugome mostu. Po drugoj obali lijepe naše, a na tom mostu ste i vi. Idem po mostu sutrašnjice, drugačije od sutrašnjice mladosti… I danas tu ima mirisa. I tu ima kamenja…
Sad ih ne kupim, preteški su mi. Zaobilazim ih iskustvom života. Terete ne želim nositi, osim terete radosti, smijeha, veselja, svega onoga što bijaše u vremenu dok sijede nisu obojile kosu, dok je korak bio lak i siguran.
Dubravka Jelčić
FOTO: Rampal Singh/Unsplash
