Vir bez struje (13): Virsko pranje rublja

Vir bez struje (13): Virsko pranje rublja

Postojalo je još jedno mjesto gdje su se odvijale „ćakule“. To su bile samo ženske „ćakule“. Nikada nisam vidjela ni jednu mušku osobu da se  približila tim ženskim „ćakulama“, a kamoli da bi se upustila u takvu vrstu „ćakulanja“. Čini se kao da muške osobe nisu imale pristupa tom mjestu. Bilo bi neobično, zar ne? Zanimljiva tema za „ćakulu“: zašto da, a zašto ne? A evo zašto.

Bez vode i struje

Na putu prema plaži, u naselju Slatina, bez vode i struje, nalazilo se zdanje od betona. Neka vrsta bunara. Vodu smo pumpali u četvrtaste betonske fiksirane kace, u kojima se pralo rublje. Voda je bila slankasta. Koristila se za kućanske potrebe, ne za piće i kuhanje.

Tu, na tom izvoru vode, žene su donosile svoje rublje. Prale su, ispirale i naravno sve zasladile svojim razgovorima. Govorilo se o kuhanju, o ukućanima, o djeci, o slasticama, o kućnim ljubimcima. Tu su se davali savjeti kako voditi virsko-ljetno domaćinstvo u vikendicama bez struje. Znala je biti gužva na bunaru. Dok se čekao red, sjedilo se na zidićima uz bunar, u sjeni pokojeg  stabla. Voljela sam zidiće, neku vrstu suhozida, obraslog makijom. Kamen zidića je žuljao, dok je pogled lutao širinom prostora, sve do mora, pa i dalje.

Mašta je proradila, na tom žuljavom zidiću. Odlutala sam u daleku prošlost otoka Vira i zamišljala ondašnje žene kako su i one, na ovome mjestu, nekada prale rublje i vodile brigu o svojim domaćinstvima, kada je jedino svjetlo večernjih sati bila svijeća. Jesu li i one „ćakulale“?

Besplatno

U mislima nije bilo mjesta za zagrebačke klupe, parkove, prašnjave ulice velegrada, kafiće, gužve po tramvajima, vrući asfalt. Ove ljepote uživanja tamo nema. Ovdje je sve virsko. Ovdje je sve bilo besplatno. Besplatan pogled. Besplatno sjedenje na žuljavim zidićima. Besplatna voda. Besplatno pranje rublja. Besplatna „ćakula“. Besplatna tišina. Besplatan zvuk povjetarca. Besplatna prijevozna karta – hodali smo. Korak po korak po virskom tlu. I svugdje stigneš. Tu nema žurbe. Nema gurnjave. Nema gnjavaže. Tu nikada nigdje ne možeš zakasniti.

Zato su odlasci na bunar bili zanimljivi. Najradije sam odlazila kada je bio zvizdan, koji je udarao po glavi i tijelu. Onda, po dolasku, odmah sam napunila kantu s vodom i polila po sebi. Hladna voda slijevala se od glave do pete. Šok i ugoda u isto vrijeme. Pa još jedanput. Pa ponovo.

Voda je sprala svu vrućinu tijela, svaku uznositost usijanosti, svaku prljavštinu misli, riječi i djela, nakupljenu, primljenu, nametnutu, tamo na asfaltu civilizacije. A bilo je podosta te nečistoće utisnute, uronjene  duboko u sve pore duše i tijela. Vir je liječio, oprao, očistio, osvježio, isprao. Dao je snagu  za ono sutra u metropoli, na radnom mjestu, u tramvajima, na asfaltu…

Pranje rublja

Praćakala sam rublje u kacama. Prala, ribala, ispirala. Premetala, lupala, cijedila. Danas mi se čini kao da sam se igrala na tom bunaru. Poprskana kapljicama vode, promatrala sam plažu, more, Pag i Velebit. Širina me je osvajala. Miris mora je dopirao do mene. Razigrani glasovi kupača s plaže odzvanjali su širinom. U ovom prostranstvu ljetne žege, poprskana kapljicama vode, ovakav darovani život, bio je veselje i radost.

Tu, na tom virskom tlu, na toj virskoj  plaži, u kacama slankaste vode, u praćakanju rublja, pronašla sam ljepotu ljeta, ljepotu osobne radosti, daleko od vreve velegrada. Bila je to blagodat dostupna rijetkima.

Kada sam se dovoljno naigrala, onako poprskana kapljicama, ponovo sam izlila kantu vodu po sebi. Od glave do pete. Isti šok i isti osjećaj ugode, kao pri dolasku. 

Vraćam se. Sunce visoko prži. Sve je utihnulo. Nikoga ne susrećem. Put povratka je kratak. Oprano rublje i ja. Pjevušim „O sole mio“. Radost je u meni.

Dubravka Jelčić

FOTO: Caspar Camille Rubin/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.