Vir bez struje (11): Na plaži

Virska jutra bila su samo za mene. Ostale sate virskog dana posvetila sam obitelji, susjedima, prijateljima.

Stvorili smo naviku svakodnevnog odlaska na plažu. U tome smo bili uporni, kao pravi kontinentalci. Iskoristiti more, sunce, što više tim bolje. Predavali smo se  slanom moru. Uživali u slanoći kože iz dana u dan. Upijali toplinu sunca, pa i kada je bio zvizdan. Sve nam je bilo novo. Slano i vruće. Uživali smo, ne razmišljajući o sutra, a kamoli o posljedicama, takvoga dugog boravka na plaži. A tu, baš na toj plaži, uvijek se nešto događalo.

Na plaži

 „Ćakulalo“ se sa svakim i o svačem, bilo na suhom  ili u moru. Znali smo se svi. Pozdravljali smo se  osmijehom na licima preplanulih od sunca. Nikada nije bilo dosadno, jer se uvijek našla tema za razgovor. Kako je to bilo vrijeme kada Vir još nije imao struju, a puno će godina proći, kada će naše naselje Slatina dobiti struju, vijesti radija bile su dostupne samo nekolicini sretnika, koji su imali tranzistore i dobre baterije.

Mi, na plaži, imali smo svoje vijesti dana. Vijesti iz restorana  Viranka.

Bila je to neka vrsta usmene predaje: on je rekao, ona je rekla, ja čuo, on čuo od onoga ono, rekao mi je taj i taj o ovome i onome, o tome i tome… 

Na tapeti je bio Kralj Vira – jer se za sve pitalo Kralja Vira – njegova riječ je bila zakon, pa se njegova riječ i prepričavala: on je rekao, on je potvrdio, on je obećao, on je, on je…pitaj njega, on zna, on će…

A kada se trebao neki građevinski materijal, išlo se u jedinu malu trgovinu, na južnoj obali Vira. Mi vikendaši smo ju zvali „Kod Anke Partizanke“. Vlasnica je bila gospođa Anka, postarija žena izboranog lica, ali hitra, pričljiva, gorljiva u prepirkama. Kod nje nije bilo čega nije bilo. Svega je imala u svojoj maloj, pretrpanoj trgovini. A imala je i odgovor na sve i za sve, onako odrješito kad bi joj se nešto spočitnulo. Nije popuštala napadima kupaca. Bila je svoja, svoj na svome. Bila je, kao on, što na umu to na drumu, ili oš’, neš’, uzmi ili ostavi. Adio…

Kruh

Neizostavna, svakodnevna „ćakula“ bio je i kruh. Da! Kruh naš svakidašnji. Bez kruha se baš i ne može, zar ne? Osobito kada se vrati s plaže. Mi kontinentalci, sa sjevero-istoka Hrvatske, jedemo kruha s masti, mljevenom crvenom paprikom i „paradajzom“. 

Kruh se kupovao u samoposluzi. Jednoj jedinoj samoposluzi na cijelom otoku. Maloj. Nakrcanoj. Prepuna kućnim potrepštinama. Kruh se čekao i čekao. U gomili. Natiskani jedan do drugoga. Strpljivo u znoju lica svoga i onoga, koji je bio ispred, iza, sa strana. Otpuhivala se vrućina i muhe koje su salijetale oznojena tijela.

Često se čuo uzvik. „Nema kruha!“ I nije ga bilo. Činilo se kao da kruh dolazi tek onda kad  vozač zaželi doći na otok. Znalo se čekati dva, tri sata. Konačno, kada je došao, bio je vruć, vruć, jako vruć. Miomiris svježeg, toplog kruha sve je omamio. Nastala je jagma. Guranje, tko će prvi do vrućeg kruha. Pružale su se ruke prema prodavačima i opojnom mirisu svježeg kruha. Čuli su se uzvici  meni, meni, ja sam na redu, ne ti… A onda ponovo čekanje u redu pred blagajnom.

Peripetija, komentara, pošalica i pokojih ljutitih riječi bilo je na sve moguće načine. Ali ipak. Ljeto je. Vir je to. Ipak je to sve bilo novo. Virsko.

Ono poznato, staro, ono drugo u Zagrebu sam ostavila. Na asfaltu. Na betonu. U metropoli otmjenih ljudi, obučenih u velegradske moderne skute, ušminkane i opijene kojekakvim mirisima parfema.

Tu sam mirisala more, sol, plažu, makiju, sunce. Tu sam mirisala Vir. A to je najvažnije.

Dubravka Jelčić

FOTO: Sergio Arze/Unsplash

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.