Virska jutra bila su …
Kakva? Naravno. Virska.
Budila sam se vrlo rano. Zašto? Htjela sam uživati u svakom satu virskog dana.
Jutarnji miris mora ulazio je kroz prozor. Skočila bih iz kreveta. Obukla kupaći kostim, kratku trenirku, tenisice i put pod noge, rekao bi narod. Trčala bih put mora. Jutarnja rosa prekrivala je makiju i moje tenisice. Sunce se promaljalo na istoku. Stidljivo je pokazivalo sve svoje sunčeve boje. Polako i sigurno je sjalo sve više i više, sve jače i jače. Do „zvizdana“, a onda bi jenjavalo.
Na obali
Približavajući se obali mora, zagledana u daljinu na Pag i Velebit, poletjela bih kao galeb, da sam samo imala krila.
Ma, varam vas.
Imala sam krila mašte, krila nade, krila široka kao sokol, krila bijela kao galeb. Imala sam krila za letjeti nad pučinom plavoga mora, nad valovima koji se „gingolaju“… Da, imala sam krila.
Stojim na obali. More, sunce i ja. U daljini galebovi. Pozdravljaju me kreštavim glasovima. Širim ruke u znak jutarnjeg pozdrava. Ulazim u more. Polako. Pod nogama klizavi kamenčići. Male ribice okružuju stopala. Vidim tamnog ježa. Nazirem njegove bodlje. Ne, neće me ubosti. Zaobilazim ga. Ostavljam ga njegovom životnom okruženju. U moru sam do koljena. Osvježavam lice morem. Mljac, mljac. I jutros je more slano, zaključujem svako jutro. Obliznem usnice nakvašene morem i ponovo, mljac, mljac. Slano je. Slano.
Virska ljepota
Idem dalje u more. Sve dublje i dublje. Širim ruke plavetnilu oko sebe. Uživam u toj plavoj boji koja me okružuje. Moje srce progovara. Čujem u dubini svoje duše stihove pjesnika Josipa Pupačića: „I gledam more gdje se meni penje i slušam more dobro jutro veli.“
Nema nikoga. More i ja. Jedno smo. Još više pružam ruke plavetnilu mora, plavetnilu neba. Uzvraćam pozdrav moru, onako isto, kao što ono mene pozdravlja svako jutro. Zaronim duboko. Oči ne sklapam. Promatram dušu mora, ribice, rakove školjke, ježeve, travu, kamenje. Što dublje ronim, plava boja se mijenjaju, izmjenjuju se ribice, rakovi, školjke, ježevi, trava, kamenje. More poziva još dublje i dublje. Roniti, promatrati, uživati. Krenuh putem dubine…
Čekaj more, jest da su čarobne tvoje dubine, ali ja nemam zraka. Vrati me na tvoju mirnu površinu. Udišem duboko. Gledam nebo. Na usnama mi sol. U kosi sol.
Hvala Bože, na darovanom užitku ove virske ljepote.
Dubravka Jelčić
FOTO: Jeremy Bishop/Unsplash