Valentinovo ili Dan zaljubljenih spomendan je na Svetog Valentina i blagdan ljubavi koji se kako u svijetu, tako i kod nas obilježava svake godine 14. veljače. To je dan prije nekadašnjeg poganskog rimskog blagdana plodnosti.

Simboli Valentinova

Valentinovo je dan na koji parovi jedni drugima poklanjaju bombonjere, ukrasna srca, parfeme, izlaze na večere i daruju cvijeće. Vjerojatno je to i dan kada se proda najviše cvijeća, a nekako su se, kao simbol ljubavi, uvriježile crvene ruže. Crvene ruže inače su, kaže legenda, bile najomiljenije cvijeće Venere, rimske božice ljubavi. Predaja kazuje kako je crvena ruža nastala tako da se Venera nabola na trn i njezina je krv obojala taj cvijet.

Simbol Valentinova je i srce, jer se nekad vjerovalo da je srce, a ne mozak, izvor svih naših emocija, pogotovo ljubavi. Taj simbol zadržao se i do današnjih dana, a koristi se i u pjesničkom izražavanju.

Legende i Valentinovo

Odakle potječe blagdan? Jedna legenda govori o braku mlade kršćanke i rimskog legionara koji je iz ljubavi prema njoj postao kršćanin. No, dok su se pripremali za brak, par je naglo i teško obolio. Sveti Valentin je blagoslovio njihov brak dok su umirali zagrljeni na bračnoj postelji.

Sveti Valentin je živio u 2. stoljeću u doba Starog Rima i bio je prvi biskup grada Terni u Umbriji, udaljenoj svega stotinjak kilometara od Rima. Umro je kao mučenik u dobi od 63 godine, te je pokopan u Terni na mjestu gdje je u četvrtom stoljeću podignuta crkva. Početkom 17. stoljeća preuređena je u katedralu u kojoj se i danas čuva njegovo tijelo.

Druga legenda govori da je Sveti Valentin bio rimski biskup koji je živio u doba kada je car Klaudije Gotski naredio da se njegovi vojnici ne smiju ženiti. Car je, naime, smatrao da se oženjeni vojnici neće tako srčano boriti u ratu, jer će paziti da sačuvaju život zbog ljubavi i svojih obitelji. Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku, ali ne i Sv. Valentin. On je u tajnosti vjenčavao zaljubljene parove. No, vlasti su ga jednog dana ulovile i bacile u tamnicu. Večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalija, 14. veljače, Svetom Valentinu odrubili su glavu.

Običaji i praznovjerja

U Hrvatskoj se danas smatra da se Valentinovo značajnije počelo obilježavati tek s utjecajem suvremene američke kulture, pa su kao znak protivljenja amerikanizaciji odnosno komercijalizaciji i trivijalizaciji ljubavi, kod nas zadnjih godina nastale i antivalentinovske zabave i koncerti. Međutim, to nije posve točno.

U srednjem vijeku postojao je običaj da djevojke i mladići izvlače papiriće s imenima tko će biti njihov Valentin, odnosno Valentina. Prva valentinovska čestitka poslana je u 15. stoljeću, u 16. stoljeću to su već bile ručno oslikane čestitke, ukrašene simbolima ljubavi, a u 19. stoljeću počinju se proizvoditi tvornički. Prva čokoladna bombonjera napravljena specijalno za Valentinovo nastala je na samom završetku 18. stoljeća.

Pronašli smo i podatak da je u Međimurju ranije postojao narodni običaj darivanja djece na Valentinovo. Govorilo se da je to dan kada ptice imaju svadbu, dan kad se „ftičeki ženiju“. Djeci su se ostavljala peciva u obliku ptica u dvorištu koje su ona bosa morala tražiti kako bi dobila „crvene čizmice“. To su bile samo metaforički rečeno „čizmice“, a označavale su ozeble noge. Danas bi vjerojatno zbog takvog običaja roditelji i staratelji završili na razgovoru u centru za socijalnu skrb.

Postoje i narodna vjerovanja da ako je taj dan lijepo vrijeme, da će biti lijepa i cijela godina. Kao i praznovjerje da će se djevojka udati za mornara, ako na taj dan vidi crvendaća. A ako kraj nje slučajno proleti vrabac, udat će se za siromaha. Za bogataša će se udati ako ugleda češljugara.

Književno stvaralaštvo

O ljubavi su u ljudskoj povijesti spjevane mnogobrojne pjesme. Gotovo da nema civilizacije koja nije kroz književnost slavila ljubav. Jedna od najljepših ljubavnih pjesama je ona iz Biblije, „Hvalospjev ljubavi“ iz Pavlove Prve poslanice Korinćanima. Donosimo vam je u cijelosti kako bi vas podsjetili na ono što ljubav jest i što bi trebala biti.

Hvalospjev ljubavi

„Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja

i znao sva otajstva

i sve spoznanje;

i kad bih imao svu vjeru

da bih i gore premještao,

a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak

i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,

a ljubavi ne bih imao –

ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.

Jezici? Umuknut će.

Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje,

i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno,

uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače,

govorah kao nejače,

mišljah kao nejače,

rasuđivah kao nejače.

A kad postadoh zreo čovjek,

odbacih ono nejačko.

Doista, sada gledamo kroza zrcalo,

u zagonetki,

a tada – licem u lice!

Sada spoznajem djelomično,

a tada ću spoznati savršeno,

kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav

– to troje –

ali najveća je među njima ljubav.“

Jelena Oberman

FOTO: Unsplash