Već neko vrijeme nema bas previše sunca. Tu i tamo malo izviri, ali u pravilu ga više nema nego ima.
Ne volim to. Znam da u životu mora biti i kiše i zime, pa i magle, ali ja jednostavno to ne volim. Koliko god prvo pravo, proljetno, nisko sunce zna biti pomalo izdajničko, pa odmah upire prstom na prašinu koja se u zimskim mjesecima pomno sakrivala, ipak moje tijelo odmah postane pokretljivije. Ponekad do te mjere, da se odmah hrabro primam u koštac sa prašinom.
Nisam baš apsolutno sigurna da je to samo zbog topline. Djelomično je, ali nije samo zato.
Ponekad mi se čini da se u ovim dugim, dosadnim, tmurnim danima i moja sustanarka, valjda zbog dosade, voli više služiti metodama zastrašivanja mene i mog organizma.
Tako me nešto češće u zadnje vrijeme voli buditi po noći, tjera me da se preko svake mjere brinem o svemu i svačemu, tjera me na pretjeranu lijenost, zbog čega mi je vježbanje smanjeno na minimum i kao da joj to sve nije dosta, tjera me u hladnjak i smočnicu, ne bih li tako slučajno našla nešto fino, slatko što bih mogla pojesti.
Zaista, ponekad si stvarno moram osvještavati svaki odlazak prema kuhinji.
Čak sam neki dan kupila sušene banane koje i nisu baš najbolji izbor, s obzirom na to da su užasno tvrde i ne pretjerano slatke, i umjesto da im dam mira, uporno ih ubacujem u usta i potajno se molim da si ne polomim zub.
To radim zato jer me ona zastrašuje. Zastrašuje me valjda time da pomislim da ću valjda pasti u nesvijest ako ih ne pojedem.
Ova tjelesna potreba zbog zastrašivanja zapravo i nije toliko strašna kao ona psihička. U narodu poznatija kao „crne misli“.
Da, one su dosta gadnija stvar. I tvrdokornije, rekla bih. One su onaj pravi, pravcati odraz njene apsolutne moći. Moći koju ponekad ima nadamnom. One zastrašujuće moći zastrašivanja.
U tim trenucima, kao da me s podsmjehom pita: „I, što ćeš ti dalje sa svojim životom? Što ćeš s činjenicom da si spora, da si masu puta bezvoljna, nervozna, grozno dosadna…“
Šutim. Pomalo sam ljuta, ali ne ulazim u rasprave.
No ona se ne da.
Ponovno počinje: „Stvarno si ponekad jadna. Volja ti ovih dana nije baš nešto najjača strana. Pa i djeca te izbacuju iz takta! Nikuda pretjerano ne ideš, a kada i izađeš, samo gledaš kako ćeš se što prije vratiti. Društveni život ti je koma. Još malo pa ćeš samo u mome društvu uživati.“ I smije se. Smije se onim podmuklim, horor smijehom.
Daje sve od sebe da me zastraši. Da me zastraši svojim crnjacima. Radi to zato sto me momentalno fizički ne može pretjerano satrati. Dosta dobro hodam, ne vučem nogu, ne uzimam baš svaki dan tabletu protiv bolova. Jedino zbog tog njenog zastrašivanja, volim podragati tablete za smirenje kako ih ne bi po noći trebala. Zvuči malo smiješno, ali najčešće upali.
Bas kada pomislim da je ovaj put zaista preuzela kontrolu, dogodi se nešto nevjerojatno. Počinjem osjećati ljutnju. Ljutnju na njeno zastrašivanje. I što mi više ljutnja raste, to više osjećam snagu. Da mi je boksačka vreća, fino bih je izudarala.
I odgovaram joj : „Ma ti si jadna draga moja sustanarko. Ti si jadna. Ti i tvoji jadni pokušaji zastrašivanja. Ti i tvoji jadni pokušaji ovladavanja mojim životom. Malo si se prešla sustanarko. Pobrkala si lončiće. Zaboravila si da sam ja glavna. Ja, a ne ti. Da nema mene, vjeruj mi, ne bi sigurno bilo niti tebe. Prema tome, bit ću jako pristojna i samo ću ti reći da zašutiš već jednom.“
Sada zaista ona šuti. Kao da joj mogu vidjeti zaprepašteno lice. Čak pomalo zastrašeno.
Tako ja ponovno zadobivam malo svog mira, i ponavljam si : „Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.“ (Jošua 1,9 : „S TOBOM SAM“)
Odjednom me obuzima čežnja i smijeh. Čežnja da konačno sunce zareda i smijeh jer je zašutila. Zašutila i prestala zastrašivati.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Unsplash
