Nerijetko se nalazim pred odlukama koje utječu na kvalitetu života. Ovdje gdje živim teško je donijeti pravu odluku. Možda zato što na malo toga zapravo imamo utjecaj, a naći neku idealnu sredinu koja me neće učiniti žrtvom okolnosti još teže.
Volim imati dojam da se sve odvija za moje najbolje, bez obzira kako izgledalo drugima. Ali pitanja je stotinu i vrtnje oko toga. Razum veli svoje, a srce svoje. Sjetim se Malog Princa koji uvijek kaže slušaj srce. Ma sve to nekako poštujem do trenutka kada treba odluku donijeti… ono što je važno ide bez puno promišljanja, i rukovodi se srcem. Premda često bude uzrokom žaljenja i tuge kasnije.
O frustraciji i unutarnjim monolozima
O frustraciji da ne pričam i unutarnjim monolozima koji vode u nove neprežaljene priče i neostvarene snove. A čemu pitam se kad ionako možeš samo ovdje i sada biti prisutan. Sve što hoćeš očito je moguće. Zašto se ne dešava i koje prepreke trebaš savladati bez obzira na ispiranje suzama, vodi se jedino u sadašnjosti. A sve te usmjerava da ju ne živiš.
Nostalgična prošlost i neizvjesna budućnost često su odrednica onog što je sadašnjost. Nekada zabavlja, a obično umori. Do neupotrebljivosti. Onda krenu upitnici i začarani krug vrtnje oko vlastite osi pod ingerencijom dogovora s vlastitim mislima. I tada shvatiš da ako tako nastaviš raspad sistema će biti jedina održiva konstanta. A ne trebaš to ni u najvećoj noćnoj mori. Nego ostvariti svoj san.
Vrijedi li utrošenog mozganja ili otpusta i razdruživanja svega što te zarobljava u emociji koja muti razum, daje život i paradoksalno ne da živjeti sada i ovdje.
Mislim da svatko ima mjesto pod nekim svojim suncem. Koje ga grije iako ga možda ne vidi jer su se nadvili oblaci prepreka i replika na pozornici drame i tragikomedije. Upravo tada, možeš se smijati. Svojoj ludosti i neuspjehu. Kao sastavnom dijelu cjeline.
Upravljanje bez manipulacije
Oni odgovorni uglavnom tvrde da to ne mogu priuštiti jer se zarobiše planovima i iluziji kojoj vjeruju da milijun zašto. Pusti čovječe… ustaljeni prirodni red mijenjati ne možeš, a niti će tvoj utjecaj donijeti održivost većini. Samo tebi. Upravljati možeš i bez manipulacije. Ovisno jesi li sluga ili želiš sve u bahatosti i oholosti podrediti sebi.
Nekad se smijem gledajući pokušaje ljudske sebičnosti i pohlepe koja ima samo kriterij „ja, ja i samo ja“, i iz svega bez uzajamnosti grabi samo za sebe. Ali prije ili kasnije dođe jama u koju se zakopaju i nema tada nikoga tko pruži ruku jer bezdan sebičnosti ne žele zakopati. Neki od nje naprave projekt, a drugi iskopaju sa strahom da neće upasti. Ne želim biti dio te priče. Jer je upitan završetak i tijelu i duši.
Sabrina Pejić
FOTO: Jelena Oberman/Alter
