Ne znam jeste li ikad doživjeli umor u punom smislu te riječi i da vam je krevet bio jedini prijatelj koji liječi. Eto ja jesam. Ako to nije bilo moguće realno izvesti, svoj bijeg od teškoća često projiciram tako da sam pokrivena preko glave, dok ono najgore prođe.
Umorni
Shvatih, s godinama i vremenom, da to rješenje nije. Jer prije ili kasnije čeka te oni što nitko osim tebe neće učiniti. Izvlačila se na glavobolju, štitnjaču, prepreke, obveze, ma svašta što ljudska komocija izmisli, čeka te sve što nitko osim tebe neće, ne mora i ne želi. Uzalud ti je paliti radio i gubiti se u nekom hitu ili divnoj pjesmi. Trnoviti put prijeći ti je. Hvala Bogu na ljudima koji u tome vide priliku. Ili da udare na umor ili da daju ruku za svoj angažman da se podigneš.
Nezahvalnost
Odjednom, osjetiš sram. Jer si premalo zahvalan za ono što se kao podrazumijeva. A zove se nezahvalnost. I vrišti iz svake tvoje rečenice uglazbljene frustracijom na najjače. Ne suprotstavljaš se ni ne opireš. Nego bježiš. U neki svoj svijet obojan pastelama, i kontrastima koji samo tebi odgovaraju. I nekad ti je to jedino rješenje. Ali realnost čeka svoj angažman. I tebe. Pokriti se po glavi je kukavički. I ne traži angažman nego odgajanje koje se odbijanjem duplicira. Pa je onda kasnije još teže, u ovom sadašnjem mjerenju vremena. Srećom, još uvijek se možeš podići. Sam, prirodno, ili rukom koja se nekako nazire kad ti je naizgled sve tako usamljeno, i strahuješ…zato kad je mrak znaj da nije kraj. Kako kaže pjesma „i u mraku katkad nikne divan cvijet“…ovo katkad su tvoje misli….. zagrljaj….
Sabrina Pejić
FOTO: Abbie Bernet/Unsplash
