„Dokad ćemo ovako?“, pita Antoniju njena mlada prijateljica. Antonija se okrene k meni i nesvjesno, gotovo nemjerljivom brzinom, u mojim očima traži odgovor. Jer sam gotovo 30 godina starija od nje. Jer Antonija od malih nogu nema majku, ali povremeno, u zadnje vrijeme, pomalo ima mene.
Dokad ćemo ovako?
„Dokad ćemo ovako?“, pita me svojim pametnim pogledom, razgovarajući pri tom i dalje sa svojom mladom prijateljicom.
„Dokad ćemo ovako ići na prosvjede?“
„Dokad ćemo čekati da se velika državna mašinerija pokrene?“
„Koliko dugo ćemo morati izlaziti na ulice, kako bi sudstvo, socijalna skrb i policija promijenili propisane protokole postupanja?“
„Kada će krenuti promjene?“
Pitaju sve to mlade oči čiji udžbenici i čije obrazovanje nisu oni iz kojih su mene učili o činjenicama. Pitaju to mladi koji radije čine stvari u sadašnjosti, stvari za budućnost, nego da satima u tišini gledaju povijesni kanal. Onaj televizijski. Za onaj u sebi nemaju još dovoljno perspektive. Kao što je imam ja u sjećanju na bijesna batinanja jednog od roditelja, batinanja na kojima sam odrasla kao jedno od četvero djece; dok su odrasli oko nas znali što se događa, ali su to smatrali „privatnom, obiteljskom stvari“. Ne problemom, ne traumom, nego „stvari“.
Sramoćenje žrtve
Kao što imam perspektivu vremenske udaljenosti duge 37 godina iz koje mogu satima nanovo u sebi promatrati trinaestogodišnju sebe kako doživljavam i preživljavam nasilan seksualni nasrtaj, pri čemu je najveći problem bio ne otkriti „tu sramotu“ nikome. Ne zločin, ne traumu, ne tragediju, nego „tu sramotu“. Moju, naravno. Pa ne valjda njegovu? On je veći i jači, pa se ne mora stidjeti. On nije ponižen, pa može biti zadovoljan. I on je muško, stoga je trinaestogodišnja curica zacijelo kriva. A najkrivlja je ako progovori i tom istinom samu sebe žigoše i osramoti.
One nemaju sjećanje, dugo 27 godina, na same sebe kako danima lutaju ulicama Sarajeva pod unakrsnom vatrom i kako noću spavaju na stepenicama haustora nedovršenih zgrada, skrivajući se od snajpera, znajući cijelo vrijeme da su žive sasvim slučajno.
I sasvim slučajno, kao da znaju (a ne znaju), traže odgovor od mene koja pamtim kako sam se u rodnom gradu skrivala od razularene naoružane rulje što je sebe zvala „snagama“ i „vojskama“ i „osloboditeljima“, ali se nigdje sakriti nisam mogla. A znala sam i tada nepogrješivo, baš kao što to znam i danas, da ih je ustvari trebalo nazvati psihopatima i sociopatima jer su to zaista i bili.
Sigurna kuća
One pitaju mene. Mene koja sam iz braka izašla kroz vrata sigurne kuće. I koja ni dan danas nema kome ispričati istinu o tome ili barem djelomično dočarati kroz što je prolazila na sudovima ove države u 4 i pol godine, u 5 različitih i istovremenih sudskih postupaka. Jer je nekome bilo do osvete, jer je drugi netko dugovao nekome nešto. Jer je neki djelatnik banke, suda, gradske uprave ili policije, bio na određenoj poziciji i imao pristup određenoj dokumentaciji i kako se usluga plaća uslugom, a glave na kraju nikada ne padaju, ali baš ni jednom i niti najmanjem igraču na toj šahovskoj ploči. Osim nama, pijunima. Nama, koji prosvjedujemo. Nama, kojima se mnogi u sebi rugaju. Jer oni su izbliza pomirisali kako svijet funkcionira. I odlučili biti zadnji među pobjednicima radije nego prvi na barikadama ljudskosti.
Kritična masa
I sve mi to prođe kroz glavu i tijelo i utrobu u djeliću sekunde u kojem me Antonija pogleda. Upitno. Sve je u meni stalo tek u jednu misao. A tako je iz mene i izašlo:
„Trajat će sve dok se ne stekne kritična masa onih koji zahtijevaju promjenu naspram onih koji je pokušavaju spriječiti, dok ne postanemo dva vala, dvije opozicije jednake veličine. Tada ćemo se sudariti.“
A nakon toga, nakon što se spojimo i uspjenušamo, nakon vrhunca, nastupit će trenutak bonace. I tad će se sve pokrenuti ponovno.
Zorica Krističević
FOTO: Jelena Oberman/Alter
