Nevjerojatan smo mi narod. Ili je to sindrom poluotoka ili ne znam, ali kad je nekom frka, rat ili bolest svi kao jedan. U redovitim okolnostima ne funkcioniramo baš. Zavidni smo, ljuti, svaki deseti čovjek ima svoju stranku ili udrugu, interpersonalni odnosi unutar obiju na razini „drugi mi je prijetnja“.
Jednostavno ne mogu doći do nekog logičnog zaključka zašto je to tako. Dobro možda i ne moram, nužno, ali vidim evo sad po pitanju djevojčice koja hitno treba liječenje da smo svi kao jedan i ne vjerujem da ijedan čovjek u HR koji ima otvoren tekući račun nije uplatio barem kunu. Banke opraštaju naknade, gradonačelnik će namiriti ostatak ako ne bude dovoljno, sve pršti od empatije.
Pokušala sam zamisliti da tako bude i kada nije izvanredna situacija i da se ne mora biti na pas mater i kukati i kad nekome ne treba pomoć. Uglavnom došla sam do predivnog prizora u kojem je uvažavanje, empatija i pomoć prisutna svaki dan među nama.
Ovakve situacije jedinstva su fenomen za Hrvate i nažalost se implementiraju izvan redovitih okolnosti. Ako se izvan istih ulaze u odnos koji nije temeljen na destrukciji ili iskrivljenim vrijednostima.
Želim dalje živjeti u uvjerenju da možemo biti nacija produktivnih odnosa koji se neće povezivati s ratom i bolešću. Nego proaktivnošću i prije svega dobrom voljom. A ona uvijek nađe način kao i voda put. I svima će odmah biti bolje. I odrazit će se to u svim aspektima. Jer je čovjek biće odnosa. Koje gradi ili ruši. Sretno svakom pojedincu koji je to uspio prepoznati.
Živjela lijepa naša i svi ljudi dobre volje. I neka nam drugi i izvan nevolja i bespomoćnosti budu prilika, a ne prijetnja.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash