Možda je malo neprikladno doba godine za ovakav naslov, s obzirom da idemo prema proljeću, a ne prema jeseni. Magla o kojoj ću ja govoriti nema previše veze s godišnjim dobima. Niti s vremenskim prilikama. Magla o kojoj ću ja govoriti nije posljedica niti vlage, niti hladnoće, niti niskih oblaka. Magla o kojoj ću ja govoriti je sastavni dio nje i njenih uplitanja u moju svakodnevnicu.
Ta magla je u našim MS krugovima još poznata i pod imenom magla u glavi. To je toliko složen simptom da zaslužuje jedan poseban blog.
Dakle magla u glavi. Može se još i pomalo usporediti sa onim starim hororcem Magla. Taj film mi je poznat iz jednog za mene pluskvamperfekt vremena. Iz vremena kada sam još mogla gledati horor filmove na koje me danas sigurno nitko ne bi nagovorio. Uglavnom, tko je gledao film, zna da i nema nekih tipičnih horor scena, ali cijelo vrijeme osjećaš strah i napetost. Možda najviše zbog nepredvidljivosti magle.
Ova moja magla u glavi je također vrlo nepredvidljiva, kao i većina simptoma, ali za dosta simptoma zapravo saznam tijekom dana. Magla je drugačija. Za nju saznam, a nisam se još niti zapravo probudila. Naime, to je jedan od prvih pod simptoma magle, ne možeš se nikako probuditi niti razbuditi. To čak nije niti onaj famozni umor o kojem stalno pričam. Slično je, ali isto nije. Kada se pojavi magla, brzo postajem svjesna da me baš ona spopada, jer čak i kad mi dozvoli otvoriti oči, još mi neko vrijeme ne dozvoljava da se lijepo ustanem iz kreveta, a kamoli da započnem neku vrstu tjelovježbe.
Tako kada se konačno izvučem iz ležećeg položaja, neko vrijeme samo tupo sjedim i ne razmišljam baš ni o čemu. Samo sjedim i povremeno gledam na sat. Čak i ako je TV uključen, teško mi se koncentrirati i doslovno prisiljavam udove da naprave ono nužno potrebno kao što je npr. nadgledanje djeteta koje se sprema u školu i eventualna pomoć pri doručku.
Ovo do sada ne zvuči previše zastrašujuće. Navikne se čovjek na sve, tako i na tjeranje na pokret, no kod magle dolazi do zaštekavanja prilikom inače normalne verbalne komunikacije. Tako mi odjednom fali najobičniji vokabular. Pa mogu npr. reći: „Molim te dodaj mi ono što si stavljam u kavu da mi ne bude gorka.“ ili „Donesi mi iz sobe ono čime se ljudi pokrivaju kada im je hladno.“
Često se svi tome smijemo, no stvari postaju malo kompliciranije kada sa maglom pokušavam provjeriti kćerinu zadaću iz matematike. Tome sam također već doskočila, jer kada imam maglu u glavi, znam da je imam, popraćena je jednim vrlo neobičnim osjećajem težine koji ti ne dozvoljava da bistro razmišljaš. Tada sve provjeravam kalkulatorom (blažena bila super brza dostupnost moderne tehnologije). To mi se ipak čini lakše nego kriomice bacati oko na tablicu množenja, jer može se dogoditi da mi je magla pokrila odgovor na pitanje koliko je 7×8.
Interesantno je kada u takvim situacijama pokušavam čitati knjigu. Dešava se da nekako čitam i u isto vrijeme ne čitam. Tako redovito kada se magla digne, a ja ponovno uzmem knjigu u ruke mislim kako mi je netko pomaknuo karticu za označavanje gdje si stao. I naravno vratim se par stranica nazad.
Magla nije baš najpoželjnija ni prilikom telefonskih razgovora jer vole izletjeti svakakve neobične riječi koje i nemaju previše veze sa temom razgovora.
Sad mi je upravo palo na pamet da je Josipa Lisac morala u jednom svom trenutku biti upoznata sa simptomima MS-a, kada je tako lijepo opisivala maglu.
Zanimljiva stvar u vezi magle u glavi je ta, što ona u mom slučaju najčešće ode jednako nenajavljeno kako je i došla. Samo mi se u jednom momentu sve razbistri. Kao da ničega nije ni bilo. Doduše, skužila sam da mogu malo ubrzati stvar ako popijem neku tabletu protiv bolova, no s druge strane, ne mogu se ne pitati ima li smisla sve pokušati riješiti nekom tamo tabletom za nešto.
Možda ipak ponekad treba samo stati. Stati i pričekati. Pričekati da se magla digne i omogući ti da ponovno smislenije profunkcioniraš.
„U sretan dan uživaj sreću, a u zao dan razmišljaj.“ ( Prop 7,14)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Unsplash
