Ako išta u životu mogu reći da ne volim to je pakiranje u kofer. Meni to iziskuje toliko stresa i opterećenja da nekad imam osjećaj da će mi se glava raspasti u komadiće.
Imam ja i vesela pakiranja da se razumijemo. To su ona kada se spremamo vidjeti nešto novo i kada želimo otkriti neke manje uvriježene pojmove odmora.
Najgora su mi ona svaki drugi petak ili subotu. I ona kad je baš zaboravljeno ono što je potrebno. U tom stresu to ispadne kao da se bez toga preživjeti neće, a nije tako. Jer ljudi i bez kisika prežive par minuta.
Što ja više bježim od tog pakiranja, ono me bolje sustiže i više toga zaboravim. Ali evo tekst mi je dokaz da sam uspjela osvijestiti i taj neželjeni dio života. A nije da na njega ne mogu utjecati. Do načina je, očito, a nije ni postala rutina. Vjerojatno ni neće jer zahtijeva uvijek drugačiji napor. Ovisan o godišnjim dobima, datumu, aktivnostima i svašta ja tu natrpam da si otežam.
Hvala Bogu, pa eto od danas drugačije razmišljam o pakiranju. Veseli me gledati u ljude koji pakiraju poklone pa ću si to tako nekako uprizoriti kad krenem puniti kofer za susrete i druženja s drugim roditeljem.
I odlučujem da će svako buduće pakiranje ma šta god zaboravila biti veselo. Jer dok nije za bolnicu (osim poroda) predivno je i dok me ne pakira netko drugi.
Želim vam puno veselih pakiranja i lijepih kofera. Da vam kofer bude pun predivnih uspomena, a pakiranje veselo koliko i putovanje i da to uvijek uspijete samostalno. Bez obzira na cilj ili pojam odmora.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash
