„Prijatelji životinja“ kao i brojne druge udruge okupljene u Mreži za zaštitu životinja, projektu udruge Prijatelji životinja, krajem prošle godine poprilično su agresivno krenule u kampanju „Udomi, a ne kupuj“. Radi se o kampanji kojom se želi potaknuti ljude na udomljavanje pasa, ali kojom se istodobno sugerira da se ne kupuju psi od uzgajivača jer kupovina životinja „nije moralan čin“. Ma što to značilo.
„Prijatelji životinja“ i njihova agenda
„Prijatelji životinja“ poprilično su opasni u svom ekstremizmu, ali, kao što ćete vidjeti u nastavku teksta, i poprilično probitačni. Osim kampanje o udomljavanju, i kampanje o kastriranju, šire propagandu i o psima veganima. Iako su psi po prirodi mesožderi. No, oni to negiraju. Kao što posve prešućuju i negativne strane kastracije.
No, usprkos ekstremizmu, Luka Oman, predsjednik te udruge, u ožujku prošle godine imenovan je posebnim savjetnikom ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića za područje zaštite životinja. Tu funkciju od 1. travnja obavlja bez zasnivanja radnog odnosa i bez naknade za rad. Agenda Prijatelja životinja time je na neki način postala i agenda ministarstva poljoprivrede, odnosno Vlade Republike Hrvatske.
Borba protiv opstanka pasa
Međutim, borba protiv uzgajivača je borba protiv opstanka pseće vrste. I to na više razina. Neosporna je činjenica da jedino uzgajivači imaju dokaz da vode brigu o zdravstvenom stanju pasa, da odabiru najzdravije i najstabilnije jedinke za rasplod, i obavljaju nužne preglede štenaca.
Osim toga, koja je tu logika? Priča ekstremista ide ovako: Udomi, ne kupuj. Udomi, pa kastriraj. Tom logikom za nekoliko godina neće uopće više biti štenaca. Azili će biti prazni, psi kastrirani, a uzgajivača više neće biti. Mješanci će biti iskorijenjeni ako svi moraju biti kastrirani. A po Prijateljima životinja -moraju!
Uzgajivači više neće uzgajati, jer nitko, barem u našoj ekonomskoj situaciji, ne može sebi priuštiti gomilati kod kuće čopore pasa. A briga za čopore pasa je cjelodnevni posao i zahtjeva, osim ljubavi, i puno osoba i puno financijskih sredstava.
Kastracija nije benigna
Da se ogradim, ovo nije tekst protiv kastracije i udomljavanja. Štoviše, ovaj tekst piše osoba koja je udomila križanca i kad je dosegao dob pogodnu za kastriranje, kastrirala ga. Ali to ne znači da se u svemu slažem s protivnicima kupovine pasa i zagovarateljima kastracije. Svjesna sam da i u svakom žitu ima kukolja, pa tako i među uzgajivačima. Ali tu su zato inspekcije i strukovne udruge.
Kastracija s druge strane nije samo benigna operacija, nakon koje ne može doći do komplikacija. Pas može oboljeti, na operacijskom stolu može uginuti, a može i promijeniti ponašanje na gore, umjesto na bolje, kako zagriženi zagovaratelji kastracije obično govore.
Psi preko Njuškala
Oni protiv kojih se treba boriti su takozvani „štanceri“, a ne uzgajivači. Štanceri su rak rana svakog društva. Štanceri su ti koji uzgajaju buduće pse s problemima. Bilo zdravstvenim, bilo bihevioralnim. Jer, pse doslovno „štancaju“, kao da su na pokretnoj tvorničkoj traci. Kao da se radi o stvarima, a ne živim bićima. Štancer će kuju pariti pri svakom tjeranju, neće voditi nikakvog računa o psihofizičkom zdravlju majke, ni parnjaka.
Nerijetko će ih cijeli život držati u posve neprimjerenim uvjetima, u nekoj štali, ili premalom kavezu, ne vodeći nikakvog računa o njihovim potrebama za kretanjem i druženjem s pripadnicima svoje vrste ili ljudima. Nerijetko i odvajaju štence prerano od legla što je pravi put u katastrofu. Nerijetko ih hrane najjeftinijom, posve nekvalitetnom hranom. Nerijetko su ti psi, pogotovo kuje, posve zanemareni i zapušteni. Nerijetko takve kuje rađaju nezdrave potomke problematičnog ponašanja. I sve to zbog smanjenja troška i povećanja zarade.
Ali ljudi ih kupuju preko oglasa na internetu, kod nas najčešće Njuškala, jer su uvjereni da „papir nije bitan“ jer „njihov pas ionako neće na izložbe“. Iako je upravo papir dokaz da niste kupili „mačka u vreći“, a izložbe da ste kupili potomka zdravih pasa u standardu.
Ekstremizam je kontraproduktivan
Ekstremizam, složit će se mnogi, je kontraproduktivan i nikako ne može voditi nečemu pozitivnom. Kao ni mnogi drugi, ni ja nisam pristalica stava da je svaki kupljen pas od uzgajivača kupljen na uštrb jednog psa iz azila koji je mogao biti udomljen. Ljudi koji kupuju pse znaju zašto ih kupuju i žele točno određenog psa, točno određenih karakteristika. Psi iz azila k tome znaju biti i poprilično „zeznutih“ karaktera. Bilo zbog nekontroliranog uzgoja, bilo zbog lošeg odgoja. Zato su ih se, uostalom, ljudi i „riješili“.
Ima i tu, jasno, iznimki. Uvijek će biti pojedinaca koji će uzeti psa i onda nakon što prođe šteneća faza, shvatiti da to i nije baš za njih. Iako je pas sasvim normalnog i svakom psu svojstvenog ponašanja, oni će tražiti problem u psu, umjesto u svojoj needuciranosti za odgoj pasa i nedostatku volje za rad s psom. U pozadini napuštanja pasa je često i želja da se riješe obaveze koju svaki pas nosi svakoga dana u sljedećih 15-ak godina koliko psi u prosijeku žive, neki više, neki manje.
Malo je pravih ljubitelja
Zanimljivo je i kako su azili puni mješanaca. Kako se rijetko nailazi na ostavljene, čistokrvne pse s papirima. Kad čovjek odvoji pozamašnu svotu novca za psa, onda se potrudi informirati i educirati. I ne odustaje tako lako. Uostalom, onaj tko kupuje psa, zna točno što želi: i izgledom i karakterom. I to, uglavnom, točno i dobije. Ali, na to je spreman. Rijetko tko je spreman na probleme u ponašanju koji nerijetko dolaze u paketu s udomljavanjem. Oni koji su spremni su pravi zaljubljenici u pse, s voljom, željom, ljubavlju, iskustvom, i što je najbitnije – znanjem koje nije pokupljeno na cesti. A takvih je, ruku na srce, malo.
Jelena Oberman
FOTO: Jelena Oberman/Alter
