Tri babe iz Alibabe (2): Narodna poslovica

Tri babe iz Alibabe (2): Narodna poslovica

Jednog dana je najavljeno da će na jednom mjestu, u jednom gradu jedna udruga predstaviti mali priručnik o prepoznavanju nasilja i o izbjegavanju istog, a koji je napisala jedna doktorica. A ja, kao da sam direktor vlastitog vremena i financijskog života, najozbiljnije i najglasnije izjavim da taj dan moram obavezno uzeti slobodno i otići na tu promociju. Baš kao da sam ja sve to napisala i nitko bez mene neće moći ni razumjeti  ništa. 

Eto, otprilike tako sam nastupila, a tako sam se i osjećala. Faraon je govorio. Haug. I te stvari. U takvom iskrenom nastupu nikome valjda i nije palo na pamet da mi kaže – što ti pada na pamet?! I tako sam usred vlastitog radnog vremena otišla u ono što itekako znam, a da o tome nisam imala blagog pojma. 

Promocija

Stigla sam tamo prerano, stigla sam sasvim prva, nikog još nije bilo i samo je čistačica trljala oči iz visokih vrata oslonjena na dršku metle. Odnekud se pojavio par mladih ljudi koji je donosio neke kutije. U njima su se nalazile beskrajno narančaste male knjižice i beskrajno narančaste male vrećice u kojima će ih dijeliti naokolo. Narančasta je najljepša boja od svih boja, poput okrajka vatre, poput odbljeska sunca na zalazu, poput zaljubljenog neba i rođendanskog balona. I sve to samo na jednom jedinom svom  milimetru. 

Pomogla sam im da to sve izvade i pripreme (ovo nisi znala, priznaj). U nekom trenu neki su ljudi započeli nadolaziti, tražiti garderobu za svoje kapute kao da su u kazalištu, dovukle su se neke novinske ekipe pune zamišljenog božanskog praha u svojim petama i profesionalno mrzovoljni HTV-ovci. Raspoređivali su kamere, rasvjetu, mikrofone itd, dok sam ja s onim mladim ljudima ostala kod stolova s knjižicama. Ljudi su nadolazili. Odjednom sam pred očima ugledala neku ruku kako prstom upire u jednu od onih knjižica i tiho, nenapadno govori: „Dobar dan, oprostite molim vas, ja sam ova ovdje, evo vidite, valjda sam ona koja jesam, evo ova tu“. 

Čarolija

Autorica glavom i petom. Podigla sam pogled i susrela se s dugim mantilom i kratkom kosom. I smirenošću. Onom pravom, koju nosiš kao boju očiju. Te su mi se riječi, direktne, jednostavne, bez poze i izmišljenih produžetaka naših vlastitih zrcala koja šaljemo u svijet poput skromnosti gurnute pod svjetla reflektora, te su mi se riječi dopale. Mantil, boja očiju i sve ono drugo također. Klik. Samo je sjela na svoje mjesto. Nije bilo nikakve čarolije. 

Čarolija je počela nadolaziti kasnije. Zato što čarolija nije ono što ćete dobiti na poklon od drugoga. Čarolija je kad aktivno miješaš kuhačom dok onaj drugi ubacuje u lonac kapljice smijeha. Čarolija je kad se češkaš po glavi jer si navikao biti zbunjen, a sad si zbunjen jer shvaćaš da po prvi put uopće ni u čemu nisi i ne trebaš biti zbunjen, pa ti se to prelije i na druge osobe. Čarolija je kad nečije riječi doživiš odmah. Zaogrneš se u njih kao u toplu deku s mirisom jabuke i okusom meda u ustima. 

Kad ti netko kaže da si lijepa

One riječi kad ti netko kaže da si lijepa, a ti znaš da to ima veze s cijelom cjelcatom tobom, onim unutarnjim dragim kamenom u srcu i onom dušom koja je samo struna u rukama Boga, jer svi smo mi zbijeni u jednu njegovu trepavicu, a i taj nam se svemir čini beskrajno velik. Eto, kad nečije riječi doživiš tako, jer taj netko uživa u svemu što ti jesi, izvana i iznutra, ne zato što je savršeno po ljudskoj mjeri, nego po božjoj, onda znaš da je sve u redu. Samo tako. 

Bog te izmislio takvu, pa onda ne možeš biti nesavršena i odjednom nestane potrebe za svim onim uvrnutim stazama oko osjećaja i pogleda na sebe i druge, i ti samo ostaneš stajati onakav kakav jesi: gol, i bos, i okupan svjetlošću, a nebo se smiješi i zadovoljno ljulja plavetnilom. To je onda čarolija, a i to je samo njezin početak. 

Novinari i čelnici

Ušli smo u dvoranu i ceremonija je započela. Redali su se pročelnici, načelnici i čelnici visokog čela. Pa je malo pričala i ona. Tiho. Ali svi su čuli i nitko se nije napinjao. Zanimljivo kako se nitko nije napeo i bio napet. Zatim se sve završilo. 

Novinari su pokupili reflektore i svoj navodni božanski prah za petama. Motali su nam se između nogu poput kućnih ljubimaca i nitko ih nije primjećivao. Barem ja nisam. Ja sam morala prići i upoznati se. Zapravo, nisam morala. Nisam ni stigla. Ona me dovukla svojim očima, ona je upoznala mene odmah. Htjela sam stajati sa strane, ali ne možeš biti postrance kad si centar nečije ljubavi, to bi onda bila gluma. 

Buket bijelih tulipana

Stajale smo tako u krugu, neki ljudi su također bili tu, prijatelji iz njezinog života, razgovori, pogled, smijeh. A onda se pojavio buket bijelih tulipana. Nije to bio jedini buket koji je dobila toga dana, naravno. Ali to je bio najposebniji buket od svih buketa. Odmah sam ga doživjela. Moj vjenčani buket bio je satkan od bijelih orhideja, obrubljen tilom i svilom, a tanka zelena grana se izvijala iz njega gotovo do poda kad bih ga držala u rukama, ali taj me buket nikad nije tako dirnuo. 

Zapravo, uopće me nije dirnuo. U njemu nije bilo ničije ljubavi, samo moj trud. I to je bila živa istina. A živa istina je da sam ja i tad znala sve to o svom buketu, pa opet sam onaj dan jasno i glasno rekla ‘pristajem’. Zašto? Zato što sam mislila. 

Vjenčanje

Mislila sam sve i svašta što misle i drugi ljudi i baš zato sam pogriješila. Ako je u tvoj vjenčani buket utkan samo tvoj trud, a baš nimalo u njemu nema ljubavi drugoga, onda barem u onom zadnjem trenu dok stojiš ispred matičara, a gomila ljudi se ziba iza tebe u dvorani i pažljivo čeka trenutak kad će ti predati one ostale, svoje bukete, broji malograđanski tvoje pažnje i kako ćeš ih rasporediti, onda makar u tom zadnjem trenu priredi feštu od iskrenosti. Ona ionako vodi samo u tvoj vlastit život kakvog Bog želi za tebe (Taj koji jeste želi samo najbolje pa i to u količini izvan našeg poimanja), pa onda makar tad, kad je on već rekao prigušeno ‘da’ i matičar sad gleda upitno u tebe, ti se okreni k njemu i svim gostima i reci glasno ‘ne’. 

I ostani tamo hrabro stajati. Jer, ako te netko od tvojih navodno (naj)bližnjih tamo pred gomilom ljudi udari, izvrijeđa psovkama i opscenim riječima, ako te napadne i zaprijeti (da, ovo nimalo ne sliči hollywoodskim filmovima i zbunjenim muškarcima koji vas i dalje vole ili prijateljski razumiju, ovo nije taj svijet, ovo je svijet ex-prostora, a ljudi su krvavi ispod kože), a sve su šanse da bi se to i dogodilo, onda ti je tvoj buket rekao baš sve. 

„Ja tebe volim“

Zar onda Bog ne govori glasom cvijeća i tvojim glasom, zar ne vidi za tebe tvojim očima i ne čuje za tebe tvojim ušima? Pa zašto onda ne poslušati jednostavno sebe? 

U tom je trenu onaj buket, prekrasni buket bijelih tulipana doplovio ravno pod moj nos. Onaj isti nos koji nekad netko nije volio i rugao mu se. Netko tko nije znao da je sve na meni Božje djelo. Podigla sam pogled u pogled. Tamo je stajala cijela ona s rukom na tulipanima koje je maločas primila, i samo produžila njihov put do mene i mog lica pred istom onom prijateljicom od koje ih je dobila, pa reče: „Mogu li ti pokloniti ovaj buket? Ja tebe volim“.

Odnekud sam čula sebe kako odgovaram. Ne, nije to bilo zbog čarolije. Ma kakvi. To je bilo zato što je sad progovorio onaj dio mene koji zna daleko, daleko više nego što ja znam. Odgovorih: „Kod nas u Bosni ima jedna uzrečica koja kaže nije pita kom’ je miješena već kom’ je suđena. Tako su ovi tulipani načinjeni za tebe, ali su suđeni meni.“

Ljubavnik

Iza toga je ostala ljubav. Naišle su operacije, kamenje u žuči i sive mrene na očima, pa plakanje, i čekanje, i buđenje. I propitkivanje o tome gdje smo sve pogriješile. A vrijeme je neumoljivo teklo. Onaj buket tulipana je stalno bio sa mnom. Na stolu iznad glave, u staklenki od marmelade, na vrhu planine i kad bih noću jurila mačke spavajući. 

Konačno je došlo vrijeme da se pogledamo. Već je bilo ljeto i to više od pola, grad je bio vruć i pust, a iznad tržnice kamenita je cesta stalno išla gore, gore, uz brijeg. Puhala sam i uzdisala, i skrivala zadihanost, a u torbi sam vukla jednu žutu knjigu na čijoj korici je polugoli i zamalo debeli muškarac panično bježao od nepoznate opasnosti. 

Bio je to moj bivši ljubavnik. Zapravo, ne znam mogu li ga nazvati ljubavnikom, mada sam tehnički još bila u braku koji je ionako već godinu dana visio na sudu zbog neriješenih sitnica poput one hoće li alimentacija iznositi tisuću dvjesto dvadeset pet kuna i osam lipa ili će to biti osamnaest kuna četrdeset tri lipe manje od gore navedenog iznosa. U međuvremenu sam nabavila oblake i postere, četiri žlice i tri kreveta, pjesme su mi kao lude niz prste, kroz grlo pa na papir, i oči sam stalno dizala ka nebu, ali još nisam znala vidjeti ono što će doći kasnije, mada je već bilo tamo. 

I tako, ne znam da li je to tehnički bio moj ljubavnik, kad ja najozbiljnije nisam bila u braku, a nisam to više nikako ni namjeravala biti. Ustvari, moja glava i srce i ruke su toliko izašli iz bračnog stanja, da je za mene sve već bilo gotovo da gotovije nije moglo biti još onog dana kad su me na ulazu ispred bolnice dočekale dvije starije gospođe. Jedna visoka, raspuštene plave kose i velikih očiju, a druga niska, crna, punašna i velikih naočala. Prva je preuzela moje torbe. Druga me upitala jesam li dobro. I to je bilo to. Ušla sam u sigurnu kuću za žene. 

Sigurna kuća

Sad svaki put kad se tamo vratim mislim kako će mi biti neugodno zbog sjećanja na tadašnje stanje moje duše i tijela, života i budućnosti nepostojeće, ali nije tako. Ma kakvi, nikad nije tako. Svaki put mi je ponovno ugodno među onim starinskim, otrcanim kredencima u kuhinji i rasparenim tanjurima u staklenim policama, a koji odišu toplinom i domaćom atmosferom na svim onim vjenčićima i vijugama iscrtanima po rubovima, na rasklimanom stolu i čistom sudoperu. Pa ona uska staklena vrata kroz koja se izađe na minijaturni balkon s pogledom na park. I drvena vrata ukrašena staklom. Parket koji škripi u predsoblju. Stara zelena fotelja. Odbačena polica od bambusa. Sve je ovdje ispunjeno odbačenim stvarima. 

I mi koje smo dolazile (i one koje još uvijek dolaze, dolaze, dolaze…) samo smo još jedno odbačeno tkivo. Odbačeno od života u koje nije bilo uklopljeno. Života u kojem se ne govore neugodne stvari, u kojem je trpljenje izjednačeno s vrlinom, a patnja s mudrošću. I u kojem je žena tek predmet, i to ne bilo kakav. Nego onaj, najmanje vrijedan od svih postojećih predmeta. Možeš ju razbiti, razmijeniti, zatvoriti, pretvoriti. I prema starom stolcu imao bi čovjek više razuma ako već ne razumijevanja, ali ne i prema ženi. 

Povremeno se vraćam

Ah, da. Da ne bi bilo zabune. Povremeno se vraćam u sigurnu kuću. U posjet. Zato što volim tamo otići. Ispočetka mi je dugo trebalo. A onda sam odlučila osmjeliti se. I tako. Svakih nekoliko mjeseci desi se neka prilika i ja odem tamo. Popričam pet minuta s gospođama koje dežuraju. Raspitam se kako su. I kažem im kako sam ja. A da ništa i ne kažem, vidi se. Vidi se iz mlažnjaka. Ma što, vidi se iz rakete ispaljene u orbitu k svemirskoj postaji! Vidi se na meni da šetam, i spavam, i sanjam, i budim se, budim svakim danom sve više u ovaj život, pa milujem mačke, kupujem sladolede, ganjam kornjače, putujem na Jug i Sjever i u ravnicu ravno, pa ljubavnike ljubim. Svake godine po jednog. 

Evo tako već četiri godine. Paran broj ljubavnika. Joj, što je to lijepo. Paran broj je ionako oznaka za ženski rod. A neparan za muški. I tako ja svake godine uzmem nešto od jedne neparne energije. Da se slađe smijem. Da lakše spavam. Da dokažem svome strahu kako nema razloga za postojanje: evo vidiš, ovaj me obljubio i nije me udario. Vidiš, ovaj me držao za ruku i nije me ničim ucjenjivao. A onaj tamo, treći, on mi je svašta radio i nikad mi nije bilo neugodno, nisam sumnjala u njega, ni u sebe. Ni onda kad je prvi put zatvorio vrata za nama, ni onda kad se nagnuo nad mene, ni onda kad sam stajala pred njim gola. Samo je govorio na glas kako sam prekrasna. Svaki dan godinu dana. Tristo šezdeset i pet puta u jednoj godini bila sam prekrasna. 

Strah

Pa tko se još ne bi ljubio? I koga bi još bilo strah? Mada, mene je i dan-danas ponekad malo. Malo me bude strah. Ali ja to njima ne odajem. Nikada. Nikada. Tako treba biti. I zato je tako bolje. A sve to s ljubavnicima započelo je na moj prvi izvanbračni rođendan. Započelo je s debelim ljubavnikom. I toliko mi se svidio da sam cijelu godinu bila sasvim sigurna da je plavokos, čak pomalo riđ. A imao je crnu kosu. I smeđe oči sa žutim, mačjim iskricama u dubini… Gasio je svjetlo prije no što bi se skinuo, a ja sam ga molila neka to ne čini. I svaki put pomalo, dobivala sam jedan komad rublja više na podu, dok se na kraju nije sasvim osmjelio i kočoperno hodao gol po stanu. Držao se poput Apolona, uspravno i samouvjereno, a njegovo veliko tijelo je plovilo kroz sobe sa samo njemu svojstvenom elegancijom. 

Izgledao je savršeno s lijepim crnim dlakama na torzu. Mirisao je na staro vino, imao je  prekrasne zube i najljepši osmijeh koji možete zamisliti. No, ta ljepota je rezervirana samo za one koji ljepotu priznaju. Priznaju i nalaze u svemu. Kao što sam je ja našla u njegovom tijelu. Zato sam ga stavila na žutu knjigu. Da, to je moja knjiga. Napisala sam je za sve muškarce, zato da znaju da se ne ljutim na  njih, i na njihove greške, i na svoje strahove, i da ću im se svima jednom vratiti, jer muškarac treba pomalo od ženske energije, a žena od muške… 

Nisam je htjela ispustiti iz ruku

Konačno smo se zaustavile na vrhu kamenite ulice i spustile se strmim stepenicama u neko staro dvorište s malenim terasama. Od svuda su se pojavili stolovi i okrugle stolice, suncobrani i krošnja od oraha i jabuke, pa smo sjele. A onda je došao konobar. I više nemam pojma. Koliko god smo dugo sjedile tamo bilo je kratko, zato što je to bio tek početak i čovjek bi, kad je divno, htio sve odjednom, ali ne može. Ne stane u nas, treba se uliti postupno, a ne  samo sve progutati. I kad smo se rastajale držala sam je za ruke i samo su mi se istezale i rastezale poput gumenih, zagrijanih ruku iz crtanog filma. Nisam je htjela nikako pustiti, jer mi je srce govorilo da se opet dugo nećemo vidjeti. I bilo je u pravu. 

Ali, ja nisam odustajala. Čekala bih, pa bih se javila. Pa bih opet čekala. Nekad bih dobila odgovor, a nekada ne. I tako stalno. Dogovori. Otkazani dogovori. Dogovori za viđenje. Pa onda skraćeno viđenje. Između sam ugurala još ljubavnika. Trebam li sada o njima? Ma trebam, naravno, zašto da ne? 

Čekanje

I tako je vrijeme teklo između ljubavnika i Dubrovačkog ljeta. A tamo sam spoznala kako boli prepustiti srce potpunom strancu, čak i bez poljubaca, bez zagrljaja. Pijesak je bio gotovo bijel, a maleni račići skrivali su se u priobalnom kamenju. Ljudi su na sebi nosili miris kokosa i mlijeka i meda, i vjetar ih je prenosio dalje preko sladoleda na cesti, one pizzerije na uglu i preko Zidina. Ipak me na kraju primio za ruku i nakon jednog kasnog poljupca priznao mi svoju tremu koja se ionako vidjela. Ali, ja sam htjela čekati. Čekati jesen, školu, kiše i Zagreb. Čekati svoje preglede kod liječnika, uređenje stana i njega. Čekati. 

Žena koja je samovoljna u svom čekanju obično ostane sama. Krenuo je listopad sa zrelim, bogatim kestenima, park prepun ljepote, tišina, a između šum kiše. I sve je krenulo svojim tijekom. A on je otišao drugoj. Dugo, jako dugo sam ga čuvala zametenog, zaboravljenog, zazidanog. Bio je previše mokar od suza i smijeha, od grcaja i prekinutog plača, od čaja i mirisa prvih kolača. Tako je bio pun previše. Te sam ga jeseni pošteno isplakala. Isplakala sam sve one godine od ranije nakupljenog otpada, tajnih suza, najdubljih želja i jedne nikom priznate tajne.

Sve je otišlo van, i taj se mali prostor u duši konačno pročistio, očistio, ispraznio, olakšao. U njega se po prvi put nakon više decenija ulila čista svjetlost. Sad sam sretna što sam plakala. Sad sam sretna zato što me onako boljelo, sretna jer sam preboljela. Osjećaji postoje zato da ih iskusim. I ja postojim. A život? Život živi. Život živi mene, a ne ja njega. 

Lijepa u trideset i devetoj godini

S tako olakšanom, osvijetljenom dušom nastavile su se pjesme i ljudi, smijeh i razmišljanja. A neki su nestali. Nestali iz mog života, dok i dalje postoje negdje drugdje. Božje kreacije. U međuvremenu sam naučila isplakati tuge, nositi srce otežano od sjete i diviti se svakom grmu, ptičici i vjeverici usput. Usput, uz ljubavnike. Jedan debeli ljubavnik. Jedna ljubav. I još jedna nesuđena ljubav. Pa jedan mršavi ljubavnik. 

Opet je došlo ljeto. Samo sam se smijala. Stajali smo pored bankomata dok je kiša padala kao sumanuta, monsunska, neumorna kugla vode. Uz njega sam se navikla primati darove i milodare iz usta, riječima, poljupcima i vlažnim jezikom, iz očiju, pogledima, i iz ruku milovanjima. Uz njega sam se navikla biti lijepa. A onda sam to počela i osjećati. U trideset i devetoj godini. Prekasno? Baš i ne. Sasvim sam zadovoljna da u trideset i devetoj postanem lijepa.

Između svega toga nisam razmišljala o paljenju televizora, reklamama za kondome u boji i svemu onome što se tek imalo desiti. I pisalo je na nebu velikim, bijelim, jastučastim slovima, poput onih što ih ostavlja trag mlažnjaka. Samo što ja to tad još nisam vidjela. Ali sam gledala. I danas gledam. Stalno gledam. Važno je gledati. Naučiti gledati, zapamtiti da sve ima svoje znakove i mijene, prostor i vrijeme. Svoj trenutak, svoje savršenstvo.

Zorica Krističević

FOTO: Joel Overbeck/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.