Bi li nastavnike trebalo plaćati po učinku i vanjski vrednovati rezultate njihovog rada, pitanje je koje se posljednjih dana u medijima, kako jača štrajk u školama, sve više postavlja. Kad smo već kod toga pitanja, po učinku bi trebalo plaćati sve zaposlene. Na prvom mjestu saborske zastupnike. Možda bi tada, kada bih ih plaćali po učinku, sabornica bila punija, ruke bi se češće dizale, rasprave bi bile sadržajnije, a zastupnici bi više slušali narod i zainteresiranu javnost i upućivali više amandmana. Ovako, kako je sada, najbolje bi u Saboru prošla saborska straža, koja neumorno iznosi Pernara van.
Plaćanje po učinku
Sadašnji sistem određivanja plaća, pa i kod dijela privatnika, duboko je nepravedan. Ne gleda se koliko tko radi i kakvi su učinci tog rada, plaće su, generalno, male i nestimulativne, pa se mnogi povedu za onom: „Ne možeš ti mene tako malo platiti koliko malo ja mogu raditi“.
Pogotovo se to vidi u državnim službama. Pa se tako na građevinske dozvole, primjerice, čeka u prosjeku 146 dana.
S čekanjem građevinske dozvole od 146 dana Hrvatska se smjestila na 150. mjesto ljestvice Doing business, iza Rumunjske, Gambije, Tanzanije, Konga, Etiopije i Pojasa Gaze. U medijima se međutim, nakon objave te vijesti, nije postavilo pitanje treba li one koji izdaju građevinske dozvole plaćati po učinku. Pojavila se samo za učitelje. (Očito mnogi vuku traume iz školskih dana)
Javne službe ipak su nešto drugo od državnih službi. Priroda posla jednog policajca, liječnika, medicinske sestre, učitelja, čistačice ili kuharice u školi ili bolnici je takva da teško može eskivirati svoj posao. Oni ne mogu reći: „Ne možeš me toliko malo platiti, koliko ja malo mogu raditi“. Kriminal bi se raširio ulicama, bolesnici bi umirali, škole bi bile prljave, djeca gladna, a nastavni plan neispunjen. Posao za koji su, generalno, svi u sustavu preslabo plaćeni. A da su plaće učitelja preniske nedavno je upozorila i Europska komisija (EK). U svom godišnjem Pregledu EK je naglasila kako su plaće učitelja nedovoljne i ne prate ambiciozne reforme u resoru. Na to je upozorila i aktualna ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak koja dolazi iz HNS-ove kvote ministara. Pa je, kako se čita u medijima, zadnjih dana „zaiskrilo“ između HNS-a i HDZ-a, toliko da se govori o raspadu koalicije, raspadu Vlade pa čak i mogućim novim izborima.
Tko će profitirati u cijeloj toj priči?
Tko će profitirati u cijeloj toj priči? Kako se čini po posljednjim anketama, odnosno ispitivanjima javnog mnijenja, vrhnje opet pobire HDZ. Čini se da su birači opet nasjeli na mamac koji je u ime HDZ-a bacio premijer Andrej Plenković kada je rekao da će svima zaposlenima u državnim i javnim službama povećati osnovicu za 6,12 posto. Javnosti očito nije dobro objašnjeno zašto sindikati traže povećanje koeficijenta složenosti poslova za 6,11 posto.
„Ne može se zaostajanje naših plaća i koeficijenata riješiti tako da se svima povećaju osnovice. Slijedi se politika Zorana Milanovića. To je suludo. I sada premijer koji ima priliku to ispraviti provodi politiku svima horizontalno, istih želudaca. Pa to je socijalizam na kub!“, kazao je prije dva tjedna na konferenciji za medije Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama.
Mi doista živimo u socijalizmu, odnosno socijalizam živi u nama. Još uvijek se gleda tko je koliko sati proveo na poslu, umjesto tko je koliko „cigli proizveo“ u određenom vremenu, i kakve kvalitete. Dok se taj socijalizam u glavama ne promijeni, poticat će se sveopći nerad, a time i neimaština. Radnik mora biti motiviran za rad, a osim znanja i interesa za određeni posao, dobre radne atmosfere i dobrih motivatora, odnosno dobrih šefova, najveći motiv za rad je upravo novac. Točnije, poštena plaća. Zakidanje na koeficijentima, složit ćete se, nije pošteno. Bez obzira na zanimljivu temu o učincima rada.
Jelena Oberman
