Nikad ne bih mogla biti teta u vrtiću

Nikad ne bih mogla biti teta u vrtiću

Nikad ne bih mogla biti teta u vrtiću. Biti teta u vrtiću kod nas znači brinuti o čak 30-ero male djece. Sama. Satima. U premalom prostoru. Biti teta u vrtiću znači brinuti se da svih 30-ero djece bude sito, napito i da nikome ne padne dlaka s glave. Biti teta u vrtiću znači moći smiriti i zaigrati 30-ero djece. Od kojih su neka nemoguća, od kojih su neka djeca s teškoćama u razvoju ili ponašanju.

Teta u vrtiću

Teta u vrtiću naziv iz milja za odgajateljicu u predškolskoj ustanovi, pa ga zato i koristim. Da naglasim koliko ih djeca vole. Jer ih čuvaju, zabavljaju, odgajaju, hrane i oblače. Jer su im drugi roditelji. Jer se uvijek moraju truditi pronaći lijepu riječ za sve. One dobre tete. Iako nisu sve tete, nego su neki i „stričeki“. No, više je teta. Odatle možda i dolazi problem. Problem s njihovim plaćanjem i uvjetima rada. Više je žena u struci, pa je žene lakše zakinuti. Isto kao i medicinske sestre, učiteljice i druge struke koje pretežito izabiru žene. Žene su, generalno, slabije plaćene. Struke u kojima su pretežito žene, više su zapostavljene. To je neosporna činjenica.

Ovoga tjedna naletjela sam na vijest da su i odgajatelji i odgajateljice u vrtiću nezadovoljni. Jedinice lokalne uprave i samouprave i Grad Zagreb ne provode zakone i propise koji reguliraju ovu djelatnost, a ministarstvo znanosti i obrazovanja unatoč upozorenjima sindikata ne reagira. A trebalo bi prisiliti gradove i općine, uključujući i Grad Zagreb da se pridržavaju zakona i propisa.

Gradovi i općine se ne pridržavaju zakona

„Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju donesen još 1997., a državni pedagoški standard 2008., s time da je krajnji rok za usklađivanje s njime bila 2013. godina, što znači da smo dugo imali zakone i standarde čijom se implementacijom nitko nije bavio“, upozorila je još lani Božica Žilić, predsjednica Sindikata obrazovanja, medija i kulture na portalu Radnička prava.org. Problema je mnogo: prevelik broj djece u grupama, nedostatak didaktičke opreme, nedostatak prostora, trebala bi se poboljšati i prehrana, a djelatnici su izloženi i mobbingu na radnom mjestu. Točnije vrijeđanju, zastrašivanju, omalovažavanju i sličnom. Ljudi postaju tako umorni od svega, obolijevaju i odlaze iz struke, upozorila je tada predsjednica sindikata. 

Od tada do danas nije se ništa promijenilo. „Od početka Vašeg mandata uputili smo Vam u više zamolbi za organiziranje zajedničkog sastanka kako bismo ukazali na probleme s kojima se svakodnevno u svojem radu susreću odgojitelji i stručni suradnici diljem Hrvatske, a koji su dosegli svoj vrhunac, te kako bismo Vam predložili moguća rješenja. Nikakav odgovor nikada nismo dobili!”, prozvala je ministricu Blaženku Divjak ovoga tjedna Žilić.

Nije ni čudo zašto onda na burzi nedostaje obrazovanog kadra. Ta tko bi, bez obzira koliko volio djecu i rad s djecom, radio u takvim uvjetima i s takvim odnosom vlasti prema jednoj vrlo važnoj struci, i u konačnici- ženama i samoj djeci.

Iva Kozarac

FOTO:  Nicole Honeywill / Sincerely Media/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.