Ljudi su često skloni misliti kako nešto znaju onda kad ne znaju ništa ili sasvim malo. I to je nekako u redu. Smiješno je, komično, tužno, pa i podrugljivo. Ali, svi to prihvaćamo kao povremenu istinu o sebi i o drugima. Naravno, to koliko druge ili sebe same vidimo u ovoj poziciji ovisit će o količini i vrsti onog malog parazita na našem mozgu, u našem srcu i na još ponekim potkožnim i natkožnim mjestima, a koji se zove – ego naš svagdašnji.
Psihijatrija ili čačkanje uha
Ali rijetko, ili gotovo nikad nitko ne misli o sebi ili drugima da zna daleko, daleko više nego što u stvari zna. Ili nešto znaš ili ne znaš. To, da znaš daleko, daleko više nego što si sasvim siguran da znaš, to nekako nije nikome u redu. A ja ne znam zašto ne bi bilo, kad je živa istina. Da bih ovo dokazala moram započeti od nečeg tako prizemnog kao što je komad pite u narodnoj poslovici, a nastaviti s nečim tako lijepim kao što je to buket bijelih tulipana i završiti na nevjerojatnoj, ali istinitoj činjenici da nam psihijatrija uglavnom služi za čačkanje uha.
Zato što do tad, kad su nam uha već pročačkana, pročišćena i osviještena za bubnjeve tam-tama i sve one ostale stvari (a o kojima ne mogu i ne smijem pisati zbog onih koji to još nisu i sami osjetili), do tad već doživiš u svom stanu duhove kojima je dosadno, bake koje su davno umrle pišu kredom po tvojim haljinama, tetke kojih više nema šalju poruke s one strane groba, ali to sve samo zato što su skužili da čuješ.
Paljenje televizije
No, to nije ona bitna stvar o kojoj želim govoriti. Bitna stvar do koje ću na kraju doći je – paljenje televizije. A zašto je tako saznat će se samo ako se prođe kroz sve one poslovice, tulipane i psihijatre. Dakle, sve je počelo s narodnom poslovicom. Ne, lažem. Zapravo, ne lažem. Počelo je odatle, ali da bi barem taj početak bio jasan, ja se moram vratiti još malo unatrag. Tamo, iza onog pleha u kojem se pita pekla. Uf!
Iza pleha u kojem se pita pekla
Tamo se nalazio moj prvi, drugi i treći život. Prvi je trajao negdje do onog blaženog dijela kad se djevojka pomiri s tim da su joj narasle grudi pa ne hoda više pogrbljeno i izgubljeno s viškom centimetara u dužini svojih ruku i nogu. Samo što se meni ta blaženost nije nikad desila. Ruke i noge su mi i dalje duže nego što to meni treba, pa me samo ometaju u postizanju kakve-takve elegancije, a pogrbljeno nisam nikad hodala jer mi nikad nije palo na pamet da se trebam stidjeti tijela u kojem jesam. Pa zašto onda nisam bila blažena? Ah, razlozi su bili dublje prirode kao – mama me ne voli, tate nikad nema doma, a sestra je ljepša od mene. I nos mi je prevelik. I htjela bih putovati u Ameriku. Takve stvari.
I onda još napuniš šesnaest godina. Pa ti pukne film kad skužiš da te nitko nije doživio punih šesnaest godina. Čovječe! A ja se slomila od truda da me barem netko ugleda, s rukama, nogama, nosom, dušom i sve to. Ništa. Ravna crta.
Moj drugi život
Poput one na EKG-u kad je netko bez veze prikopčan na njega. Bez veze, jer doktori ga prikopčali, a on već otišao. Eh, tako je i meni bilo kod kuće. Ja se prikopčala na svoju obitelj, a oni – svi krepani. Gledaju, pa ne vide. Slušaju, pa ne čuju. Spavaju, pa se ne bude. To mi je bio prvi život. Nakon što mi je „puknuo film“ i to prilično bukvalno, stvari su se naglo promijenile. Svi su kao, nešto, živnuli. Al’ ja na to više nisam obraćala pažnju.
To što su se oni iz pravih mrtvaca pretvorili u prave zombije bio je totalno njihov problem. Ja sam već bila otišla negdje. I postalo mi je dobro. To bi možda potrajalo dugo i bilo u redu, samo da se nakon nekih šest godina nije rasplamsao rat. Jest, baš ovaj na ex-prostorima. Tu je opet nastao raspad sistema, ovaj put i iznutra i izvana. Ali s obzirom na to da je to bilo drugi put, a bilo je na prilično različit način, mogu reći da sam to bolje podnijela. Jedini problem je bio taj da sam se slabije snašla u nekim vanjskim okolnostima. I tu je završio moj drugi život.
Horoskop
A onda je započeo treći, zato što sam se u međuvremenu udala po inerciji natalnog horoskopa i Saturna koji je već bio u blizini tridesete godine mog života, a nije ostalo neke druge perspektive. Reći ćete da to možda i nije tako dobar razlog za brak. Ma nemoj! Nego je dobar onaj da se napravi raskošna svadba, ili pobjegne od roditelja, ili potraži nova štaka za hodanje uokolo. Saturn u punom krugu oko moje natalne kružnice bit će sasvim dobar izgovor, hvala lijepo na razumijevanju.
Naravno, tada u obzir nisam mogla uzeti čimbenike kojih u to vrijeme nisam bila svjesna. Da sam znala kako čitanje knjiga o horoskopu može ženu spasiti od križnog puta po sigurnim kućama za zlostavljane – bla bla, onda bih ja to čitala prije, a ne poslije. Ali, nisam znala. I nisam čitala takve knjige.
Čitanje
Ja sam prije toga čitala Henryja Millera do bola, pa opet iznova. Uzbuđivale su me pjesme poput „Ovaj život je bolnica“, a Herbert Zbigniew me digao do zvijezda. I sad sam tamo zbog nekih njegovih caka. O onom zidu ispred kojeg stojimo, i o ugojenom metku što nam je sjeo za vrat, i o tome što ćemo napraviti gledajući u taj zid pred streljačkim vodom sljedećih tridesetak godina. Bit će neki prozorčić. Eto što ćemo napraviti.
Ne, ja nisam tada čitala knjige o horoskopu. I nisam znala što mi zvijezde spremaju. A nitko drugi nije to napravio od mog trećeg života. Samo one. I naravno, ja. Time što nisam mala pojma što su tranziti, pa da odustanem od udaje narednih trideset i pet godina, jer trenutak će tek tad postati povoljniji. Jer je tranzitni Mars jahao moj natalni Pluton, i obratno – tranzitni je Pluton baš veselo razgovarao s mojim Marsom, koji se ionako nalazi u konjukciji s mojom točkom braka. I sve to na dan mog vjenčanja.
Uvijek mogu igrati na kartu sreće
Sva sreća pa točka sreće nije imala ništa s tim. Uvijek mogu igrati na kartu sreće. Kad mi je u duši najteže moja najbolja prijateljica se nasmiješi i kaže mi: „Koliko ti imaš sreće“. Valjda zato što mi je ta sretna točkica u egzaktnom trigonu s Venerom. Da, imam sreće s veneričnim bolestima. Tu su, pri meni, ali ipak ja pobjeđujem. Sve u svemu prošla sam izvrsno, obzirom na sve te planete, tranzite i čuda zvjezdanog praha.
Treći život
Oslonivši se na onu gore navedenu sreću, nakon više bračnih i tek nekoliko mračnih godina života, preselih se u onu kuću za djeve koje su izgubile ključ od kuće, a muž im ne da rezervni. I tu je završio moj treći život. Sad bi netko pomislio da ću ja reći kako mi je ovo četvrti život? A ne, neću. Ovo je jednostavno moj život. Od sveg tog bježanja po sigurnim kućama bilo je proteklo već recimo, gotovo dvije godine. Ja sam se iz faze pomozite mi, već prebacila u fazu podstanari, a ubrzo i u fazu mogu ja to sama, sve u svemu uzlazno. Nadam se da me nitko nije zamijenio sa Sizifom.
Eh, sad sam gotovo stigla do poslovice. Koja će na kraju dokazati da itekako svi mi znamo daleko, daleko više nego što smo sasvim sigurni da znamo. Toliko o onome iza pleha u kojem se pita pekla.
nastavit će se…
Zorica Krističević
FOTO: Paolo Nicolello/Unsplash