Moja prijateljica je silovana

Moja prijateljica je silovana

Moja prijateljica je silovana. Ima tome baš tjedan dana da je njezin silovatelj pušten iz pritvora. Klasika: branit će se sa slobode, i jedino što ne smije je to da njoj ne smije prići na 200 metara. Svim ostalim djevojkama i ženama – može. Može slobodno izlaziti, može se slobodno kretati. Nitko, osim njegovih najbližih, ne zna da je on silovatelj. Sasvim običan je momak i ne piše mu na čelu!

Ponovno silovana

Ona tu noć, kad je saznala da je pušten, nije spavala. To jest, zaspala je, a onda se probudila u mukama. Sanjala je, naime, da je ponovno silovana.

Previjala se po podu, plakala i zapomagala: „Tatice moj, da si barem ovdje“. Trebala joj je zaštita, nije je imala. Trebala joj je psihološka pomoć, a nije ju dobila. Sama i silovana još jedanput, u snu, ostala je tako ležati na podu i previjati se od muke.

Slušala sam njezinu priču idućega dana. Bila sam nijema, nisam znala što reći. Bojala sam se da joj svojim riječima još više ne naškodim. Kada bi barem mogla prijeći preko toga kao da se nije dogodilo i nastaviti dalje. A ne može, niti će ikad moći.

Kada je žena silovana, strah je jači. Strah da se djelo ne ponovi. Možeš ga preko dana prikriti, možeš ga zatomiti, možeš racionalizirati, mogu te drugi umiriti, ali onda se on javi kada zaspiš, izlazi iz podsvijesti, poput sablasti koja šeće noću. Nekako se do jutra pribrala i smirila uz glazbu. Nabacila je osmjeh na lice i krenula u novi dan.

„Sama si je kriva“

Ponekad ljudi znaju reći: „Sama si je kriva.“

Moja prijateljica ne nosi štikle i minice, ne nosi pripijenu odjeću, nije čak ni savršenih proporcija tijela, malo je punašna. Ali je vedra i otvorena osoba koja je u stanju zapodjenuti razgovor sa svakim.

Silovao ju je poznanik iz kvarta u kojem živi, i sada se vratio u taj isti kvart. Ona svoju priču nije ispričala na sva zvona. Njegov život nije ugrožen. Njezino psihičko zdravlje je.

Čime ga je ona, dakle, mogla izazvati? U trenutku silovanja, a bila je noć, nosila je do poda dugu haljinu, bez dekoltea. Je li njezin vedar pristup, otvorenost i osmijeh protumačio kao poziv? Je li to što šeće sama noću bilo zeleno svjetlo?

Zaista je žalosno da živimo u društvu gdje žene više ne mogu veselo pozdraviti, nasmijati se i zapodjenuti razgovor, a da to netko ne protumači kao poziv na sex. Zaista je žalosno da živimo u društvu u kojem se žene moraju bojati prošetati noću same. Jer može naići neki manijak, i to neki koga poznaješ, a koji će to što ti šećeš sama protumačiti kao otvoreni poziv da te siluje. Moramo li se mi žene skrivati pod feredžama, ne pozdravljati muškarce na cesti, pognuti glavu, ubrzati hod i tako pognute glave i brzog hoda pobjeći u prvi haustor koji je otvoren. Dok potencijalni silovatelj, muškarac, ne nestane iz vidokruga?

Posljednji događaji, oni iz Zadra, govore da moramo sakrivati ne samo sebe, nego i svoju djecu. Jer je sudac pustio mladiće koji su gotovo godinu dana silovali, snimali i ucjenjivali, a jedan čak i tukao, malodobnu djevojku od 15 godina, da se brane sa slobode, sa zabranom od famoznih 200 metara.

Famoznih 200 metara

Tko zna u kakvom je sad psihičkom stanju silovana djevojka i hoće li dobiti psihološku potporu. Hoće li, kao moja prijateljica, ponovo prolaziti kroz traumu? Hoće li danima plakati? Hoće li imati noćne more? Hoće li se bojati izlaziti ili je sad ona, umjesto da to budu silovatelji, u kućnom pritvoru?

Mjere opreza, kao što je kućni pritvor, kod nas se ne propisuju za silovatelje. Propišu famoznih 200 metara, a kada živiš u malome mjestu, ili u istom kvartu, vrlo se lako može dogoditi da jednostavno, nabasaš na njega. A djevojčici, ženi, osobi koja je silovana to najmanje treba jer ponovo oživljava traumu.

Nisam znala što reći mojoj prijateljici. Samo sam je slušala, i sama nemoćna da je utješim, da joj pružim riječi ohrabrenja. Nijema od užasa, nastavila sam hodati uz nju dok mi je to pričala i čvrsto sam odlučila kloniti se muškaraca. Nisu svi takvi, znam, ali nikad ne znaš koji je. Ne piše mu na čelu. A svi koje zatvore, zatvore na kratko, i onda puste. Puno je i onih koje nikada nisu zatvorili. Kako onda preživjeti kao žena, a da i ti, jednog dana ne budeš silovana? Samo zato što si žena.

Iva Kozarac

FOTO: Mateus Campos Felipe/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.