Nisam sigurna da je glagol tješiti, najsretnije odabrani glagol za naslov, ali probat ću opravdati njegovu uporabu. Tješenje, prema hrvatskom jeziku i nekakvom doslovnom objašnjenju, zapravo bi značilo da osobu koju tješimo udaljavamo od njenog preuzimanja odgovornosti za njegove postupke, njegov život. Također bi tješeni mogao imati osjećaj da minoriziramo njegove probleme i stavljamo svoje ispred njegovih. Zato ja i ne želim pričati o takvoj vrsti tješenja. Pokušat ću pričati o tješenju iz ljubavi. O tješenju koje baš obrnuto, zatomljuje vlastite probleme i tješi iz milosrdne ljubavi. Baš kao što je Isus tješio jeruzalemske žene, u svom Križnom putu.
Zatrpani problemima
Nekada davno čula sam neku vrstu poslovice koja je govorila nešto tipa „lako je biti u dobrim odnosima u miru, ostati tako i u nevoljama, već je malo teže.“ Istinitost ove, nazovimo je poslovice, čovjek uočava tek kada se nađe zatrpan raznim problemima bilo kakve vrste. Jedna vrsta problema najčešće za sobom vuče drugu i tako te malo pomalo zatrpava. I tek onda vidiš tko je i u kolikoj mjeri spreman suočiti se zajedno s tobom u nošenju s tim problemima, a tko je zbog tvojih novonastalih životnih situacija u niskom startu za bijeg.
No, što se događa ako zbog zatrpanosti i okupiranosti svojim vlastitim problemima, ne vidimo da je nekome moda jednako teško, a ponekad i teže. Ma, nije bitno sada čiji su problemi veći ili složeniji, niti smo mi tu da ih važemo, samo si ne smijemo dozvoliti da zbog zaokupljenosti sobom, nemamo volje, želje ili snage vidjeti tuđe.
Tješiti drugog
Nikada zapravo ne znaš kada će neke tvoje riječi ili geste dotaći nekoga i olakšati mu nošenje njegovih problema. Ponekad su svakome od nas dovoljne samo dvije, tri tople riječi, par ušiju koji sluša i topao, iskren osmijeh kako bi se osjećali bolje, prihvaćeno, uočeno…
Živimo u svijetu koji nas dosta otuđuje. Također smo dnevno bombardirani raznim vijestima koji za svoju posljedicu, htjeli to mi ili ne, ima još veće otuđenje. Počinjemo se sve više zatvarati u neke svoje lažno sigurne zidove koji još dodatno oglušuju naše uši i osljepljuju naše oči za tuđe probleme. Tako da je nekada potrebno upotrijebiti svu svoju snagu da se izdignemo iz vlastite muke i bola kako bi počeli tješiti nekog drugog. Stvarno je potrebno puno snage za stavljanje tuđe muke ispred svoje, no nismo svjesni nagrade. Ako to radimo sa svojom apsolutnom, bezuvjetnom ljubavi, nagrada je nerijetko otvaranje puta ka vlastitom ozdravljenju. Skidanje s drugoga makar jedne letve problema kojim je zatrpan, može rezultirati otpadanjem nekoliko tvojih.
„ …Pobjeda je tamo gdje počneš tješiti druge kad i sam trebaš utjehu… To je put križa, ali put u život…“ (Iz Križnog puta „Pođi za mnom“, profesora Tomislava Ivančića)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Anastasia Vityukova/Unsplash
