Četvrtak je ujutro. Sjedim za računalom na poslu kad zazvoni mobitel. Zove me muškarac s kojim se od nedavno viđam. Dogovorili smo se da se čujemo i vidimo ovih dana. Pita me jesam li slobodna popodne. Jesam. Poziva me da navratim do njega nakon posla. On navečer mora na put. Ništa od našeg kina i izlaska ovaj tjedan. Nema veze. Nekom drugom prilikom. Ionako previše pričamo kad smo zajedno. Nije važno ni gdje smo, ni što radimo. Sat vremena s njim proleti kao dvije minute.
Nered u stanu
Stižem oko pola četiri. Dočekuje me na vratima i pruža mi rashlađenu čašu vina. Lijepo od njega, mada je stan u neponovljivom neredu. On je u nekoj staroj majici i boksericama. Upravo je izašao ispod tuša. Lice i kosa su mu još mokri. Poziva me da sjednem. Lovi zgodnu priliku da me poljubi. I to je lijepo od njega, jer ja to nikada ne činim. Neuredan je i to ne pokušava sakriti. Fućka mu se za opranu kadu i prebrisan stol. Ne gleda me (nedajbože) „zavodnički“. Razgovaramo o svakodnevnim stvarima. A to je bitno. To je premosnica za mnoge naše unutarnje doživljaje svijeta.
Nakon nekog vremena ležimo priljubljeni jedno uz drugo. Pomalo još mrmljamo o svakodnevnim stvarima.
„Kupila sam mikrovalnu.“ kažem u jednom trenutku.
„A je l’? To je super. Zašto baš sad?“ pita on.
„Moj sin kreće u treći razred i nema više dnevnog boravka u školi. Prvi puta će ostati sam kod kuće. Ne želim da se brinemo ni ja ni on kako će se snaći s ringom na struju, ili plinom. Ostavim skuhan ručak u frižideru, dijete uzme koliko mu treba, stisne dva gumbića i ima topao obrok u tanjuru.“
Osmijeh i mikrovalna
U jednom trenutku, dok držim taj mini monolog, osjetim poriv da dignem glavu i pogledam ga. Imala sam onaj osjećaj– nešto me natjeralo da se okrenem. Imala sam i zašto. Gledao me s osmijehom na usnama kojeg nije ni bio svjestan. A tek njegove oči. Nisu se sjajile. Žarile su!
„Što je? Što me gledaš tako?“
„Ništa. Ne gledam te.“ odgovorio je, još uvijek nesvjestan izraza na svom licu.
Izgledao je kao dječak koji je upravo za rođendan dobio najveću tortu na svijetu zajedno sa sjajnim plavim mopedom kakav nema nitko u ulici. A onda se okrenuo na drugu stranu i zatvorio oči. Na trenutak je slučajno otvorio jedan od prozora svog srca, a ja sam iznenađeno zavirila u njega. Nastavili smo govoriti o nekim drugim i trećim stvarima.
Zatim sam ustala i spremila se da odem. A onda sam ga poljubila. Premda ja to inače ne činim. Ali od sada hoću. Zbog mikrovalne.
Zorica Krističević
FOTO: Sarah Wardlaw/Unsplash
