Terapija šume

Terapija šume

Živim u Hrvatskoj. To je prekrasna zemlja koja još uvijek obiluje prirodnim bogatstvima, pa tako i šumama. Zato je prava šteta što je ne koristimo u onolikoj mjeri koja nam je ponuđena. Pritom ne mislim na iskorištavanje šumske flore i faune, nego na  iskorištavanje njene duše za našu dušu.

Zvuci kiše i mirisi šume

Obožavam šume. U danima kada osjećam određenu mirnoću, znam da bi bilo najbolje kročiti u šumu. Ako mi je to moguće, obavezno to učinim. Ne treba to biti preduboka šuma. Dovoljno je da ima nešto zgusnutog drveća, granja i suhog lišća na tlu, i šumskih plodova.

Osim ugode u vizualnom smislu, važna su i druga osjetila.

Ne znam da li ste imali prilike uživati u šumi za vrijeme lagane kiše? Do nedavno bih možda i ja zapravo jako žurila da izađem iz šume ako je počela padati kiša. Kako sam sada ipak sporija u svakom pogledu, a i ne dižem paniku oko blatnjavih tenisica i hlača, zaista imam bolju priliku za uživati u nekim stvarima koje su mi se prije činile groznima. Tako sam nedavno stajala u šumi za vrijeme kiše i dozvolila svojim slušnim koščicama da se bez ustezanja njišu u ritmu udaraca kišnih kapi o lišće. Koji je to bio melem za uši! A onda je i njušni aparat dobio svoju poslasticu. Miris vlažne , šumske zemlje.

A ja, umjesto da se čudim što stojim u šumi, osluškujem i njušim, počinjem se čuditi kako to do sada nisam primjećivala. Ma primjećivala možda i jesam, ali nisam imala vremena, a ponekad niti volje stajati i upijati moći prirode. Zašto je tome tako?

Zašto prije nisam imala volje stajati u šumi za vrijeme kiše, a pogotovo prati obuću nakon istoga, a danas imam?

Odgovor je zapravo sasvim jednostavan, i poznat. Zato što sam prije živjela sama u svome tijelu, a danas živim s MS sustanarkom.

 Tako prije nisam stizala izoštravati svoja osjetila, a danas, pogotovo što ih ponekad izgubim, ili mi oslabe, danas osjećam, vidim i čujem izoštrenije nego ikada. Danas možda ne mogu uočiti od prve kesten na tlu, ali mi ne promakne zvuk djetlića koji buši svoju rupu u drvetu.

Drugim riječima, svaka bolest ili neka druga napast koja te sustigne, možda ti ne mijenja život samo nagore. Možda ga samo, mijenja.

Izazovi

Osim ovih senzacija čuvstava, i čisto fizički gledano, šuma i planinarenje su mi izazov. Pogotovo nakon što je i tromboza protutnjala mojim tijelom.

Tako sam jučer počela hodati šumom, i moram priznati da me na prvoj  većoj , skliskoj nizbrdici malo uhvatila panika da neću uspjeti i da ću se morati vratiti do auta. No, djeca su bila sa mnom i naglo sam postala ljuta što razmišljam o povratku do auta, pa sam uhvatila šumsku granu, koju je netko pretvorio u vrlo stabilan štap i hrabro krenula prema planinarskom domu Glavica.

Naravno da smo stigli do njega. Niste valjda mislili da ja tako lako odustajem. Malo smo hodali sporije i opreznije ali išlo je.

Ponovno sam se bila sjetila onog plakata u hodniku neurologije na Rebru na kojem velikim slovima piše MS – možeš sve. Dugo sam bila ljuta na te riječi jer sam smatrala da omalovažavaju naše probleme.

Danas sam sve sklonija razmišljanju da možda zaista možemo sve, samo na drugačiji način. Nije to ni dobro ni loše. Samo je drugačije.

Stvarno bih puno toga terapijskog propustila u šumi da sam se predala njoj i njenim boljkama i vratila u auto. Izgleda da si se na krivu curu namjerila, sustanarko moja!

„Onaj što prebiva u skrovištu Svevišnjega počivat će u sjeni Svemogućega.“ (Psalam 91,1)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Sebastian Pichler/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.