Ponekad imam problema s bolovima u leđima. Na poslu sjedim cijeli dan. Pa u automobilu ili autobusu. Pa sa sinom dok radi zadaću. Dok ručam. Večeram. A onda pred televizor. Sjedeći. Ili još gore: ležeći, s uzdignutim jastucima. I tako sam počela krasti vrijeme – petnaest dragocjenih minuta jutarnjeg sna prije posla. Legnem na pod i rastežem se. Uvijek radim desetak istih, osnovnih vježbi. Počelo je nestajati ukočenosti u vratu. Bola u lopaticama. Grčeva u nogama. Trbuh je već pomalo uvučen. Osjećam se svježije, brže, življe. Pokretnije.

Učiniti nešto za sebe

Sada i navečer ukradem dvadesetak minuta od svoje vlastite djece i onoga na što su navikli. Žao mi je, novi raspored. Mama treba nešto samo za sebe. Opravdano, naravno. Uvijek mora postojati opravdanje. Ranije uopće nisam bila u stanju da i pomislim da išta mogu i smijem učiniti za sebe, ako to nisam dobro opravdala.

Yoga u moždanim vijugama

A onda se neka druga yoga sama od sebe počela javljati u mojim moždanim vijugama. To je valjda započelo spontano umno rastezanje. Počela sam se ljutiti na opravdanja svih vrsta. Pa sam se počela pitati što ona rade u mojoj glavi. A zatim i odakle su uopće stigla? Eh, nakon toga sam se naljutila na samu sebe.

Danas mi ne treba nikakvo opravdanje. Mogu iskreno svakome reći: moji postupci opravdani su zadovoljenjem mojih potreba. Kad činim nešto, činim to radi sebe. Kad činim bilo što, činim to jer ja mislim da tako treba. Sad stalno želim činiti nešto novo, razumjeti nešto drugačije, odjednom primijetim „novine“ na svojim „starim“ ljudima i upoznajem nove. I kakav mi još izgovor za život treba?

Živim i to je to. A ako izgovor treba netko drugi, evo jednoga: imam trideset i sedam godina i zamalo sam promašila život. Ako tko želi, neka sjedne i dobro razmislite o tome. Ja već jesam. I nemam za to više vremena.

Zorica Krističević

FOTO: Wesley Tingey/Unsplash