Ljudi gube svašta: zube, kosu, godine, sjećanja. Nekad nešto dobiju: iskustvo, posao, djecu, prijatelje. Pa opet sve to izgube, na ovaj ili onaj način. Netko izgubi sam sebe. Luta od čovjeka do čovjeka u nadi da će čuti ili spoznati nešto o sebi, da će mu to pomoći da postupi ispravno, da opet pronađe sebe … Ili barem smisao života. Ma kako ovaj bio sumnjiv.

Stalno na gubitku

I ja sam često gubila razne stvari: ljude, zavičaj, pa čak i samu sebe. Samo na trenutak. A taj me trenutak mnogo koštao. Pa se pitam kako je onim ljudima koji potpuno izgube sebe i samo žive od riječi do riječi, od maske do maske, od jedne osobe do druge, ne bi li nekako ispunili prazninu, a ne mogu. Jer ništa nije tako veliko kao čovjek sam.

Ljudi gube svašta: mladost, snove, ljubav, mržnju, želje. I pronalaze ponekad nove. Najviše gube oni koji se ne mogu pomiriti s gubitkom i prihvatiti ga kao i svaku drugu promjenu – koja će biti nadoknađena nečim drugim. Realne su šanse da ljudima s godinama bude lakše. Zato što sve bolje shvaćaju da ništa ionako nije njihovo. Barem bi trebali.

Sve ćeš izgubiti

Mislim da negdje u Bibliji piše otprilike ovo: „Ništa što imaš nije tvoje, sve što posjeduješ bit će ti oduzeto. Samo ono što si već sam dao ne može ti nitko oduzeti.“

Stari Latini bi to rekli mnogo kraće: „Memento mori.“ Ne zaboravi da ćeš umrijeti.

Kad čovjek umre ništa nije njegovo – ni kuća, ni auto, ni zubi i kosa. I tako cijelu vječnost. Samo ono što si sam dao drugima ne može ti biti oduzeto. Kao ni sjećanje drugih ljudi na tvoju darežljivost. Židovi kažu da umrli žive onoliko dugo koliko je živo i sjećanje na njih.

Sve mi se čini da nam netko gore – ako ga ima – ili je to samo naše tisućljetno iskustvo, stalno ponavlja jednu te istu stvar. Istinitu. A mi stalno na gubitku. Nitko dobrovoljno da odustane od onoga što ionako nema. Barem malo. Barem reda-radi.

Zorica Krističević

FOTO: Jelena Oberman/Alter