Životni poticaji

Životni poticaji

“Jer život — alkemista stari —

Umijeće znade nepoznato.

Od muka, bolova i sumnja

U mome srcu stvara zlato”

(D.Cesarić)

U onim fazama, kada se naredaju besane noći, nevjerojatno je kako um može raditi. Nekada mi se čini da je brzina i količina misli koje se redaju obrnuto proporcionalna umoru koje iskazuje vlasnik tog uma – tijelo. Pa onda u tim noćima, svašta taj um vrti, od famoznih ideja do totalnih, nestvarnih nebuloza koje ga samo još dodatno tjeraju na pokretanje.

Unatoč tome, što jutro, pogotovo ako je sunčano, nekako donosi olakšanje i one lude misli koje mi nisu dale spavati, smanjuje na neku normalnu razinu, navečer, kada konačno sve utihne, ponovno se vrate i započinju svoju igru natjecanja. Natjecanja u tome koja će me duže držati budnom svojom glupošću.

Prolazna faza

Ima moj um i onu malo ratoborniju i razumniju stranu koja zna da je to faza. Faza prenemaganja moje MS sustanarke, u želji da me oslabi. Da me oslabi u borbi protiv njenih nepodopština i želji za što kvalitetnijim životom. Tako ja već znam da je to samo faza koja je prolazna i onda nemam što drugo, nego čekati da prođe.

Čekati da dođe nova faza koja se javlja kao odgovor na posljednju. Faza koja me potiče. Potiče na razne životne aktivnosti.

Malo teže je to nekome objasniti, ali većina nas koji smo na bilo koji način zakinuti, da normalno, punim radnim vremenom i na poslu kojem želimo radimo, osjećamo se nekako nedovoljno dostojnima. Kao da koristimo nešto što zapravo nismo u punom smislu riječi, zaslužili. Znam, grubo zvuče ove moje riječi i znam da je možda glupo tako se osjećati, ali realna istina je da je često tako.

Poticaji koji nas ispunjavaju

Svatko ima svoj način pomoću kojeg se nosi s takvim i sličnim osjećajima. Nekada uspijevamo više, nekada manje, nebitno, bitno je da dalje iznova pokušavamo. Bitno je naći životne poticaje. Ono što nas koliko toliko ispunjava.

Moji životni poticaji su momentalno mnoštvo aktivnosti. Jednostavno sam se aktivno uključila u svašta. Tako lijepo aktivno sudjelujem u zborskom pjevanju, kao što je već poznato – pišem, vrlo aktivno sam se uključila u školske obveze svoje djece i aktivnosti koje se mogu ticati roditelja i rado bih si nagomilala još nešto. Možda i budem. Jedna od stvari koje ću kroz nešto godina nadam se uspjeti ostvariti je uključiti se u neki klub čitatelja. Znam, zvuči smiješno. Podsjeća na neke Britanske krimi priče u kojima se redovito neka ubojstva dešavaju u knjižnicama i svi iz kluba čitatelja su sumnjivi. Stvarno bi mi to bilo super, imati zadanu knjigu za pročitati, i onda još imati i grupu ljudi s kojima ćeš razglabati o knjizi. Mrak. Zasada se ipak neću uključiti, najviše zbog toga što momentalno ne mogu biti sigurna da ću u tri tjedna pročitati zadano djelo.

Nova aktivnost, novi poticaj

Možda se te moje aktivnosti ne čine kao nešto veliko i zahtjevno, no ti nisu pokušali obavljati svakodnevne aktivnosti uz sustanarku koja ih u tome sputava. Tako da je nama svaka nova aktivnost, novi izazov. Svaka nova aktivnost je novi način dokazivanja da ja to hoću i mogu. Svaka nova aktivnost je novi životni poticaj.

Ponekad se ipak pitam da li me moja sustanarka zaista sputava. Možda je baš suprotno i ona izgrađuje želje. Želje pune životnog plama. Baš poput citata pjesme Dobriše Cesarića s početka teksta. No u  trenucima kada se baš jako umorim, posežem za psalmom s kraja teksta.

„Ako duh moj i klone u meni, Ti put moj poznaješ.“(Ps 142,4)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Priscilla Du Preez/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.