Možda ovaj naslov djeluje malo depresivno ili kako je to danas moderno reći – anksiozno. Pa se onda pitam, je li to u potpunom neskladu s mojim optimističnim i vedrim duhom. Možda i je u neskladu s time, ali mora li to odmah značiti da je nemoguće povremeno uvlačenje negativnih misli koje vole noć. Najčešće uđu potpuno neplanirano i nepozvano.
Preživjeli nemoguće uvijete
Ponovno se malo vraćam na svoje omiljene dokumentarne emisije. Ovaj put je riječ o ljudima koji su protivno svim zakonima fizike, kemije i biologije, preživjeli naizgled nemoguće uvjete. Svi znamo da se bez vode može vrlo kratko. Mislim da je to nekoliko dana, ovisno o temperaturi, ali čovjek je ipak preživio u pustinji 8 dana s gotovo ništa vode.
Neki ljudi se pak nađu u nekim izuzetno skučenim i praktički izvana neuočljivim prostorima, kao što su npr. planinski procjepi, pa ipak na neki nevjerojatan način, uspiju izaći.
Drugi se pak nađu usred oceana. To je stvarno ogromna životna ironija. Okruženi si hektolitrima vode, a žedan si jer nemaš pitke vode.
Iz bilo koje od gore navedenih, nemogućih situacija, ljudi su se stvarno izvukli. Jedan od bitnih faktora koji su im omogućili da prežive i spase se je taj da nisu izgubili nadu u spašavanje. Osobno mislim, zapravo sam sigurna da su se sigurno svi pitali, pogotovo oni koji su više dana proživljavali agoniju, je li nada koju ne gube stvarna ili je produkt uma koji se njima poigrava i zapravo ih zavarava. Zavarava ih i ne dozvoljava da se prepuste neizbježnoj smrti.
Kada je riječ o većim skupinama ljudi, dogodi se da ne prežive svi. Tada se opet pitam, koji je točno bio presudni faktor za preživljavanje. Je li zaista moguće, da su ovi drugi u startu izgubili nadu? Jesu li razmišljali da je nada zapravo čisto zavaravanje koje samo produljuje agoniju?
Nada i vjera
Po mom skromnom mišljenju, postoji mala razlika koja kako da kažem, dijeli običnu nadu od neobične nade. To je vjera. Kada me uhvate neke crne misli, strahovi za budućnost, noćne more da neću preživjeti, i kada nadu smatram jednim običnim zavaravanjem i želim se prepustiti letargiji, jedino što mi tada pomogne da preživim, je vjera. Kada ne bih vjerovala, vjerojatno bi bilo trenutaka kada bih mrzila tu nadu koja voli zavaravati ljude da postoji neka bolja budućnost. Hvala ti Bože što moju nadu pretvaraš u vjeru.
Možete se onda s pravom pitati, ako sam tako „veliki vjernik“, kako mi se uopće može dogoditi da ikada razmišljam o nadi kao o zavaravanju?
Pa ljudi dragi, ja sam samo jedan mali čovjek. Čovjek sa svim kvalitetama i ne kvalitetama koje samo čovjek može imati. I još uz sve, moram živjeti s MS sustanarkom, koja mi ne da mira i često je zaslužna za moje životne strahove.
U svakom slučaju, smatrali nadu zavaravanjem ili vjerom, ipak je bitno da je ne izgubimo negdje putem.
„Zaista kažem vam: Ako tko rekne gori ovoj: Digni se i baci se u more! I ne posumnja u srcu svojemu, nego vjeruje, da će se ispuniti riječ njegova, bit će mu to.“ (Mk 11,23)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Marc-Olivier Jodoin/Unsplash
