Često čitam neke ljestvice strahova kod ljudi. Prvi je strah od smrti, a drugi strah od javnog nastupa. U prilikama kad ne nastupam, rijetko vidim ljude koji nastupaju, a opušteni su.
Tada promatram njihove kretnje i geste dok nešto govore pred publikom. Najmanje se to vidi dok sjede i govore. Ali kada govore stojeći, situacija je puno teža. Ili se pojavi tremor u glasu, ili su šake čvrsto stisnute, ili se nakašljava ili se između rečenica pojavi sablasna maratonska pauza.
Nisam psiholog ni trener, ali radeći s djecom polako učim da bi uzrok tome mogao biti, osim manjka samopouzdanja i nedovoljno vježbe oko istog tijekom školovanja. Zato sam uvela u nastavu „stolicu pričalicu“. Da se razumijemo, ne utvaram si sebi da je to neka moja inovativna ideja, ali dosadašnje iskustvo u kojem djeca imaju priliku nastupiti sa svojom izmišljenom pričom pomoću nekoliko slika, pred razrednim auditorijem dovodi me do zapanjujućih rezultata s kojima sam oduševljena. Javno nastupiti prije ili kasnije moramo negdje svi, koliko god to bilo teško ili strahovito. Predivno je čuti i vidjeti djecu koja su toliko hrabra da se poput pravog Davida suoče sa svojim Golijatom. I pobjede ga. Praćkom od nekoliko rečenica, brižljivo smišljenih na „stolici pričalici“. Ovo vrijedi i za ostale bez obzira na dob koje savladava trema u nastupu. Pronađite svoju stolicu pričalicu i ogledalo . Sretno i javite kako ide!
Sabrina Pejić
FOTO: Eduard Militaru/Unsplash
