Jugoslavija je bila toliko dobra da je apsolutna većina odlučila izaći iz nje

Jugoslavija je bila toliko dobra da je apsolutna većina odlučila izaći iz nje

Jugoslavija je bila toliko dobra država da je apsolutna većina birača odlučila izaći iz nje. To je povijesna činjenica koju trenutačna prevladavajuća nostalgija, odnosno žal za proteklim vremenima, ne može izbrisati. Na referendum o osamostaljenju Hrvatske 1991. godine je izašlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 posto izjasnilo se za osamostaljenje. Za ostanak u Jugoslaviji glasalo je tek 1,2 posto birača.

Jugoslavija u očima predsjednice

Međutim, po reakcijama na najnovije izjave aktualne predsjednice Kolinde Grabar -Kitarović, prije bi se reklo da nas je netko na silu ili prevaru istjerao iz neke zemlje u kojoj je teklo samo med i mlijeko, nego da smo svojevoljno izašli iz nje. Tada smo sanjali o Hrvatskoj kao o nekoj novoj Švicarskoj, a sada kad se ti snovi, odnosno obećanja koje je dao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, nisu ostvarili, patimo. Ostaje bolna spoznaja da smo i onda i danas žudjeli za – bogatstvom. Političari to dobro znaju. Ta prvo što je aktualna predsjednica obećala nakon osvajanja vlasti bilo je upravo – bogatstvo. Činjenica je da smo i onda, kao i danas bili siromašni, bježali u inozemstvo trbuhom za kruhom, i da smo zato, kao narod, duboko nesretni.

Primajući nagradu Fulbright za životno djelo u subotu u Washingtonu, predsjednica je istaknula da je bila djevojka rođena s „krive strane Željezne zavjese“. Kazala je i da je sanjala druga mjesta na kojima su ljudi imali slobodu izbora, gdje se slobodno moglo govoriti i izražavati svoja uvjerenja, a da se zbog toga ne bude progonjen. Time je izazvala val reakcija u javnosti.

Možda ta zavjesa, kako njezini kritičari primjećuju i nije bila baš željezna, ali je zasigurno bila dimna zavjesa za sve one koji su silno željeli vjerovati u utopiju. 

Već drugoga dana, predsjednica je odgovorila svojim kritičarima.

„Ako je itko nostalgičan za bivšom Jugoslavijom, ‘ajmo uvesti tjedan dana bivše Jugoslavije. Znate tko će najviše profitirati? Ja osobno. Jer ako kažete bilo što protiv mene, završit ćete na Golom otoku“, kazala je, između ostalog.

Hrvatski velikani

Pri sjećanju na vrijeme bivše države kao da se namjerno zaboravljaju svi oni koji su u njoj patili ili robijali. Ta i Goli otok se romantizira kao mjesto pravedničkog obračunavanja s onima koji su se ogriješili o narod. Tako predsjedničina izjava opet nije pogodila „u sridu“. Zaboravlja se na Hrvatsko proljeće, na zatvore za nepoćudne kao što su Stara Gradiška i Lepoglava. Zaboravili smo na sudbinu Budiše, Čička, braće Veselica, Savke i Mike Tripala, a tu su još i mnogi drugi, javnosti manje poznati. Skoro je nastradao i velikan hrvatske književnosti Miroslav Krleža zbog svog potpisa na „Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“. Spasilo ga je to što ga je Tito volio. Krleža je, međutim, tada podnio ostavku na članstvo u CK SKH (Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske).

Krležino pismo

„Poštovani druže predsjedniče,

Potpisao sam Deklaraciju kao amandman za izmjenu jednog ustavnog člana o nazivu hrvatskog i srpskog jezika uvjeren da je takav zahtjev potpuno opravdan. Da sam to učinio bez ikakve skrivene misli ili neke političke kombinacije, smatram da je neosporno.

Zbog ovog potpisa moje je ime izvrgnuto na političkim sastancima, u školama, u fabrikama, u štampi i na javnim zborovima ruglu i najgrubljim pogrdama, da sam partijski i nacionalni izdajnik, sijač razdora, neprijatelj narodnog jedinstva, senilni šoven koji je pljunuo na svoju prošlost i tako dalje.

Da svojim pedesetogodišnjim radom i djelovanjem u okviru našeg socijalističkog pokreta dokazujem kako su sve ove teške riječi nedostojne insinuacije, mislim da u ovom trenutku predstavlja jalov napor.

Priznajem Savezu komunista pravo da poziva svoje članove na disciplinsku odgovornost po kriteriju političkog oportuniteta, ali kako danas, usred ove atmosfere uznemirenih duhova, nisam u kondiciji da objektivno obrazložim sve motive svog individualnog postupka, to Vas druže predsjedniče, molim, da budete pred CK tumačem moje molbe da me riješi članstva u CK.

Sa drugarskim pozdravom,

M. Krleža

U Zagrebu, 18. IV. 1967.“, napisao je tom prilikom Krleža.

Jugoslavija i mitovi

Kad se priča o putovanjima i šopingu u Trstu ( iako ne znam što ima tako spektakularno u tome kad u šoping moraš ići u drugu državu, kad ga danas možeš obaviti u svom kvartu), zaboravlja se na sve one kojima je zbog političke nepodobnosti, pasoš oduzet. Počeli su ih vraćati tek krajem 80-ih.

Kad se priča o radu i radnim mjestima, zaboravlja se na sve one koji su se trbuhom za kruhom, morali zaputiti na rad u Njemačku. Ta pojam gastarbajter nije izmišljen danas!

Kad se priča o dobivanju stanova, zaboravlja se da mnogi nisu dobili nikakav stan, nego su bili prisiljeni graditi kuće na kredit, a iz kredita ih je izvukla tek famozna Markovićeva reforma krajem 80-ih.

„Bila bih sretna da nekog zavolim kao Tita!“, piše jedna komentatorica na društvenim mrežama posve nesvjesna da je to nemoguće bez manipulacije i njegovanja kulta ličnosti kroz medije, školske udžbenike, sport i glazbu, uopće cijelo društveno uređenje.

Jugoslavija nije bila zemlja blagostanja

Jugoslavija, kako se danas ljudi vole prisjećati, nije bila zemlja blagostanja. Iseljavanje iz Hrvatske nije pojava samo posljednjih nekoliko godina, iako je problem s  otvaranjem europskih granica eskalirao do neslućenih razmjera. Samo u 20. stoljeću, od 1900. do 2001. godine, s prostora današnje Republike Hrvatske iselilo se oko 2,3 milijuna osoba, a sve relevantne podatke o tome možete pronaći u radu Ive Nejašmića s Učiteljskog fakulteta pod nazivom „Iseljavanje iz Hrvatske od 1900. do 2001: demografske posljedice stoljetnog procesa“

Što legalno, a što ilegalno, iz Hrvatske se u Italiju, od prvog poslijeratnog popisa 1948. godine do 1961. iselilo oko 200.000 osoba. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, piše Ivo Nejašmić, dolazi do „otvaranja granica“ i svojevrsnog obnavljanja ekonomske emigracije. „Jugoslavija je bila jedina socijalistička zemlja koja je legalizirala odlazak, a čak ga je i poticala“, ističe Nejašmić u svom stručnom članku. Procjenjuje se da je od 1961. do 1991. na „rad u inozemstvo“ samo iz Hrvatske otišlo oko 450.000 osoba.

Masovniji val „migracije radnika“ počeo je 1968 godine. Nepoljoprivredni gospodarski sektori nisu mogli apsorbirati svu radnu snagu koja je pridošla sa sela, pa je nezaposlenost sve više rasla. Osim toga petogodišnji plan razvoja zemlje (1966. – 1970.) predviđao je usporavanje stope zapošljavanja. Nedvojbeno bi, napominje Nejašmić, dodatni porast nezaposlenosti izazvao ozbiljnu društvenu krizu. Stoga je spasonosni izlaz nađen u „otvaranju granica“ i dopuštanju zapošljavanja stanovnika u inozemstvu. 

Iseljavanje kao spas za vlast

Čini se da je i ovoga puta, u samostalnoj Hrvatskoj, spasonosni izlaz za vlast nađen u otvaranju granica Europske unije za radnike iz Hrvatske. Ali nezadovoljstvo premalim plaćama, lošim standardom života i velikim društvenim razlikama i dalje ostaje. Jugoslavija je, za razliku od današnje Hrvatske barem ostavljala dojam da smo svi isti i da svi imamo, odnosno nemamo jednako. Koliko je ta neimaština bila velika najbolje su osjetili oni koji su imali doticaj s ljudima koji žive u inozemstvu i vidjeli što oni sve posjeduju. No, to nije bilo toliko bitno kada tvoj prvi susjed nema kao što nemaš ni ti. Odatle danas i žal za Jugoslavijom, kakva doduše, nikad nije ni postojala. Osim u mašti, zamagljenim sjećanjima i krivo prepričanoj povijesti.

Jelena Oberman

FOTO: Alter/Arhivske snimke

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.