Srame se krivi ljudi

Srame se krivi ljudi

Prema Hrvatskom jezičnom portalu, sram je mučan ili neugodan osjećaj prouzročen vlastitom pogreškom, povrijeđenom čašću ili osjećajem manje vrijednosti. To je emocija koja je posljedica neuspjeha da se živi prema očekivanjima same osobe. Prema toj definiciji, praktički svatko od nas ima svoje razloge i situacije u kojima osjeća sram. Dijapazon situacija u kojima čovjek osjeća sram je izuzetno širok i raznolik i jako se može razlikovati od čovjeka do čovjeka.

Srame se svi 

Po nekakvim moralnim, etičkim načelima, pa čak i načelima bontona, postoje neke situacije koje kod gotovo svih ljudi izazivaju osjećaj srama. To naravno ovisi u kakvim društvenim krugovima čovjek živi, te kakvi su mu kulturni i vjerski običaji. Tako npr. šetanje vani s nagim tijelom koje ima pokriveno praktički samo spolovilo i to nekim tankim nazovi odjevnim predmetom, u našim Europskim krajevima, kod većine ljudi bi izazvalo osjećaj srama, ali u nekim zabačenim dijelovima kugle zemaljske, gdje ljudi žive u plemenima, to je sasvim normalno, jer svi tako hodaju. 

Osjećaj srama bi po meni trebala izazvati i situacija u kojoj smo namjerno ili slučajno nekoga prevarili, pogazili riječ ili nekoga na brzinu osudili. Također kada smo bili sebični, pohlepni i nismo se obazreli na svog bližnjega i njegovu nevolju, a bili smo u stanju pomoći, samo nam baš eto tada to nije odgovaralo. 

Srame se invaliditeta

Kada čovjeka zahvati neka teža, pogotovo kronična bolest ili zbog nekog razloga postane invalidan, prečesto, ali stvarno prečesto barem ponekad osjeća sram. Često se pitam od kuda uopće takva potreba u čovjeku da se srami nečega što nije sam skrivio, nego eto, život ga je nekako počastio tom stigmom. Stigmom, da, jer nažalost, koliko god se mi busamo u prsa da smo izuzetno civilizirano, moderno i tolerantno društvo, padamo gotovo na svakom ćošku. Pa se još uvijek „bojimo“ ljudi s kroničnim oboljenjima, pogotovo ako ta kronična oboljenja imaju veze s mozgom ili živcima.

Ako se malo prisjetimo prošlosti, i gube koja je još u doba prije Krista, bila veliki zdravstveni problem, svi znamo da su tzv. gubavci bili odvajani iz društva u kolonije gubavaca. Dobro, tada se guba baš i nije uspješno liječila, a ljudi su shvaćali da je bila zarazna, pa možemo nekako opravdati strah prema toj neizlječivoj bolesti. No, je li zaista bilo tolike potrebe za apsolutnom stigmom svih koji su pokazivali i najmanje naznake te bolesti.

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali pošto je uzročnik gube bakterija i unatoč tome što tada nije bilo antibiotika u obliku kakvom postoje danas, vjerujem da su se neki ljudi uspjeli izliječiti od bolesti. Samo vjerojatno nikada više nisu uspjeli povratiti ugled u društvu niti su ikada prestali osjećati sram što ih je to zadesilo. Ako mislite da danas nema gube, varate se. Ima je, samo se već dugo zove lepra i danas se vrlo  uspješno liječi.

Izopćeni iz društva

Vjerojatno sram zbog bolesti baš i vučemo iz tih davnih vremena kada su se ljudi bojali oboljelih, a oboljeli su se baš zato sramili, jer su znali da više nisu jednakovrijedni članovi društvene zajednice nego sada moraju biti izopćeni.

Nismo li stvarno već davno trebali izgubiti osjećaj srama zbog činjenice da smo se razboljeli, da nam trebaju razni lijekovi, da nam trebaju pomagala, tuđa pomoć? Mislim, kod većine kroničnih oboljenja, riječ je o stanjima u organizmu koja nisu zarazna, tako da strah društva da će se zaraziti i tako postati izopćenik iz društva, kao što je to bilo slučaj s gubom, nema apsolutno nikakve osnove.

Pa ipak često, kronično oboljeli i invalidni dobivaju stigmu i nerijetko su i dalje više ili manje izopćenici iz dobrog dijela društva. I onda osjećaju sram. Osjećaju sram jer više nisu jednakovrijedni članovi društva. Oni koji ih uglavnom bez opravdanog razloga izopćavaju, ne osjećaju sram. Ma ne boje se oni da će se zaista zaraziti, više je to osjećaj koji izvire u vlastitom strahu da bi se i njima nešto takvo moglo dogoditi, pa onda vjerojatno misle ako se udalje od bolesnika da će ih bolest mimoići. Samo, nikako da društvo nauči da nitko nije nedodirljiv. 

Prioriteti

Ne mogu ne spomenuti još jedan primjer (ne)srama. Postoji u Zaprešiću zgrada u kojoj se obavljaju razni poslovi vezani uz grad i komunalije. To je vrlo velika zgrada s izuzetno puno unutarnjeg prostora. Uredi su veliki i prostrani. Predvorje je također prostrano i u njemu se nalaze dva automata za kavu. S time da kada baciš pogled gore, prema uredima na gornjem katu, možeš povremeno vidjeti konobaricu kako nosi kuhanu kavu iz kafića po uredima. Sve je naravno vrhunski klimatizirano. Ma neka je. Neka barem netko ima krasne uvjete za rad.

U isto vrijeme, u bolnici gdje se liječim, ja i još puno, puno pacijenata iz cijele Hrvatske, minimalno tri liječnika koriste jednu vrlo malu sobicu. Nas podosta pacijenata stalno ulazi i izlazi iz te sobice. Dosjea, povijesti bolesti i raznih drugih dokumenata, osim u i po ormarima ima po podu, stolcima, prozorskoj dasci. U ljetnim mjesecima u sredini sobe nalazi se ventilator. Automat za kavu, koji koriste doktori i svi ostali posjetioci bolnice nalazi se u prizemlju. E da, i nema konobarice. Unatoč takvim uvjetima pomažu ljudima oboljelima od MS-a da normalnije žive. Za takve razlike u prioritetima nitko ne osjeća sram.

U našem krasnom, civiliziranom društvu srame se definitivno krivi ljudi. 

„Onima koji nas najviše trebaju, moramo najviše iskazivati ljubavi“( Sv. Franjo Saleški)

Mirjana Krpelnik

FOTO: James Williams / Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.