Koliko li stvari radiš usput i jer ti je pri ruci…
A pa usput ti nije bilo puno toga…sam odlučuješ koliko toga ćeš obaviti onako jer ti je blizu… Uz sva nastojanja onoga pri ruci, sebe naći usput nećeš. Samo ćeš se usput raspasti. Jer ne možeš izbjeći sve puteve koje te navode na eto još samo to.
Kuda ideš i što tražiš? Možda nekad samo tračak nade koji ti traži potvrdu u okolnostima ili odluci. Ma nemam pojma. Rijetko se zna što se traži, dokle se spremno ići i koji je cilj. Jer bol svlada i najjače. I one koji ne odustaju. Poražava sve pobjednike uvjerene da baš to idu ostvariti. Ona ne da. I moćno i uvjerljivo ti pokazuje da malo zastaneš i ušutiš u kakofoniji kaosa zvanog život. A ti eto nećeš.
Jer vjeruješ da se vrijedi boriti i ne odustati.
Teško je znati i živjeti s utjecajem nepobjedive boli koja zna da svijet voli pobjednike, a baš tebe je učinila gubitnikom. Ovaj čas. Dok si tako samouvjereno šetao stazom života i rušio prepreke… ali fuckaj ga. Bol ruši sve. Da bi Bog mogao sagraditi. Novu kulu i tvrđavu u kojoj se možeš sakriti kad naviru oluje, potresi i poplave koje bi ti mogle odmaknuti tlo kojem upravljaš. Jedno ostaje. Ti. Baš takav kakav jesi. Bez sebe i u sebi s golom kožom koja prekriva sve nedostatke. Ali ne sviđa ti se takav rasplet. A čuj.
Rado bi upravio, dijelio, hvalio se i imao dojam da možeš što god poželiš. Možeš, ali ne dokle ti hoćeš. A dokle hoćeš znat ćeš jedino ako pustiš ono za što si čvrsto svezan. Kako god se to zvalo. Pusti i bit će. Kreće od banalnosti do dubioze koja nije kolektivna. Bitno je da znaš. Kada pustiti i otpustiti, a kada se zarobiti na momente da bi opet pripadao sebi.
Znaj da to nije usput i da se nikako ne uklapa u multitasking koji ti određuje rok ili vrijeme. Nema veze s tim. Samo s tobom. Svezan, privezan ili odvezan, luka te čeka. Hoćeš li u nju stići ili samo trenutačno odsjesti, je na vodi. Kojoj ne možeš biti gospodar nego samo ponizni sluga. Koji u služenju zaboravi sebe. I prepusti se. Što god slijedilo, možeš biti miran, jer tvoj vez te čeka.
Uživaj u svojoj mirnoj luci i prepuštanju svemu što ne gospodari s tobom. Možda je to neki novi vez koji u oluji života sada ne vidiš, ali znaj bliži se sunce i bonaca. I uživaj u pogledu u sigurnosti mirnog mora. Ne daj se privezati uz zahrđale i oronule vezove koji nemaju karike ljubavi. Svi ostali su iznureni i potrošeni, a za hrđu na njima nema rješenja. Zato plovi u sigurnu luku s čvrstim vezom koji je samo tvoj. I nema zamjene ni alternative.
Moguće je kada bol otvori nove vidike i korake jer se usudiš. Nakon što je uzela svaku poru koja te učinila živom… ali te nije učinila gorom i destruktivnom. Ma kako izgledalo na tren. Samo je tvoja.
Brusi i najgrublju tvrdoću. Srca. Bez prigovaranja šuti i čekaj. Proći će. Sigurno. I od kamena će nastati neprocjenjivi dijamant. Koji svijetli punoćom i dragocjenošću. Jer je prošao svu obradu i svijetli. Drugima i sebi, onako dostojanstveno, ponosno, kako samo bol obraditi može u svim svojim pohodima. Bez obzira na to što je ponekad lopov u mraku. To je samo zato da tebe ne učini kradljivicom.
Sabrina Pejić
FOTO: Jonatan Becerra/Unsplash
