S prvim „ne da mi se“ započinje borba za ženska prava

S prvim „ne da mi se“ započinje borba za ženska prava

Pita jedan trgovački centar (nećemo ga imenovati): „Izrezivanje bundeve: da ili ne?“. Zatim se ljudi ispod pitanja redom izjašnjavaju i raspredaju o temi Halloweena ili, u našem slobodnom prijevodu: Noći vještica. Iskreno ne da mi se. Ni rezbariti bundeve, ni dizati buku oko toga što tko slavi. Prestara sam za nove običaje, prestara za bedaste rasprave u kojima nema pobjednika, već svi gube. Najčešće živce.

Ne da mi se

Ta i ono što moram obaviti ne da mi se. Na primjer, peglati. Ne da mi se natovariti se, pritom, dodatnim poslom. Umorna sam od poslova. Moje dijete zato 31. listopada nije uživalo u juhi od buče, bučnici, niti prizoru bundeve u kojoj gori svijeća. Jesam li zato loša majka? Iskreno, ne da mi se razmišljati u tim kategorijama.

Umjesto bundeve, kupili smo lampaš, otišli na groblje i dijete je ipak doživjelo to paljenje svijeća, idući dan, za Sisvete. Iako je manje ekološki od bundeve, priznajem, lakše je. A i nezgodno bi bilo, u ovom našem društvu nositi bundeve na groblje. Ne želim biti predmetom osude. Premda će biti onih koji će osuditi moje paljenje plastičnih lampaša. Ali u tom grijehu spram planete Zemlje smo kolektivno, pa je nekako lakše.

Maskiranje za Noć vještica? Više se ni ne moram maskirati. Ali ne izlazi mi se. Mogla sam otići na tulum, kako čujem od poznanika, bilo je krasno i zabavno i super svašta nešto, ali nije mi se dalo. Evo, i dok ovo pišem je rano, a ja sam već sad u fazi: „Sist, pojest, popit i zaleć“. Nazovimo je „dalmatinska faza“. Jer, ruku na srce jedino Dalmatinci imaju pravi opis za to stanje uma. Kada ti se ništa ne da. Evo, upravo sam u fazi da mi se toliko ne da, da ni to što mi se sve ne da, ne da mi se objašnjavati.

„Dalmatinska faza“

A puno je toga tu: moram raditi, moram oprati suđe, moram skuhati ručak, moram oprati rublje, oprati kupaonu, moram usisati, moram obrisati prašinu, moram pospremiti dnevni boravak, moram dijete natjerati da ono pospremi svoju sobu. Moram ga natjerati i da napiše zadaću. Moram ga natjerati i da uči. Moram oprati kosu, otići kozmetičarki da mi sredi već preduge nokte, moram se depilirati. Kako sam u „dalmatinskoj fazi“ u ovom periodu života, ja sam većinu tih obaveza delegirala na muža. On zasad pokazuje i više od dobre volje, pa se toplo nadam da ni njega neće uhvatiti taj sindrom Dalmatinaca. Jer tek onda smo u gabuli!

Moja majka, koja je pomalo „staroga kova“,  s negodovanjem gleda na mene. Nisam, doduše, ta koja u kući ima pretplatu na daljinski, uglavnom ga oduzimamo iz ruku djeteta, ali… Ne shvaća, naime, ona kako „muško u kući može biti žensko“. Odnosno, preuzeti obaveze koje su tradicionalno bile ženske i to u tolikoj mjeri da ja gotovo ništa i ne radim, pa s negodovanjem klima glavom kada vidi da on opet kuha ručak i usput usisava.

Ja se, pak, s time okolo ne hvalim. Suprug mi je zgodan, duhovit, pametan i sposoban, da još saznaju kako kod kuće sve radi, bojim se da bi se potrgale da do njega dođu. Jer, ruku na srce, nijednoj ženi se ništa navedeno ne da. Rintaju po kući samo zato što su ih uvjerili da  moraju. Da se tako ostvaruju kao žene i majke. Ili zato što da one ne rade, ne bi imao tko. A tog posla, uz posao na poslu, ženama je, iskreno, preko glave. Samo rijetko kad koja se usudi reći svojoj drugoj polovici: „Ne da mi se, hajde sada malo ti preuzmi obaveze“. A baš bi trebale. Možda bi njihovi muževi i partneri tad više cijenili onaj period u životu kada im se sve dalo. Kada bolje razmislim, ne počinje li, zapravo, borba za ženska prava upravo u vlastitom domu, a ne na ulici?

Iva Kozarac

FOTO: Jens Lindner/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.