Rafo

Rafo

Ne smeta ga kada tipkam po starom pisaćem stroju. Ne smeta ga glasan radio. Zvonjava telefona. On spava pod mojim nogama. Ali, ma koliko tiho da ustanem od stola, on je već budan, poskoči i upitno me gleda. Strpljivo čeka da mu nešto kažem. Ili da ga pogledam.

Odmah reagira: stavlja mi šape u krilo, poskakuje od sreće, ponekad čak zalaje.

Rafo psihoterapeut

Zbog njega od jutros susjede dijelim na pseće i obične. Pseći su, naravno, oni koji imaju psa. Imali su ga i prije, ali to su za mene sve bili isti susjedi. Sad više nije tako. A meni Rafo dođe kao psihoterapija. U roku od dva dana shvaćam puno više toga i o sebi i o svojoj djeci. Sav moj odgoj i pozivanje na red padaju u vodu sa samo jednim popuštanjem. Iskusila sam na svojoj koži opetovani umor malih grešaka koje su prerasle u veliki napor. 

Pas je ipak životinja. I ma koliko bio pametan, ne može biti ni blizu pameti jednog prosječnog djeteta. A kamoli dvoje … udruženih. Uz Rafu sam opet otkrila da je sve u ponavljanju i nepromjenjivosti: pravila jednaka za sve, ponašanje i reagiranje u određenim situacijama uvijek dosljedno. Moje ponašanje i reagiranje, naravno. Iz toga pas mora uvijek shvatiti nedvojbeno jednu te istu stvar. Tako mora biti i kod djece. Ali, djeca su ipak djeca. Pa kad su još k tome tvoja vlastita, voliš ih više, razumiješ više, daješ im više nego bilo kome drugome. I pitaš se u čemu to griješiš. Djeca su medena, pa kao da to nije dosta, još su i pametna. Zamjećuju sve oko sebe, uče brže od mene, i sve su jača dok ja postajem sve umornija.

Ne smijem nikada ispasti glupa ili neznalica pred njima. Ne smijem biti neodlučna. Čak i ako se uplašim, moram pokušati sve razriješiti ispravno. Jer djeca će naučiti ono što vide. I kako ona rastu tako ja dobivam sve veću reviziju. Neumoljivu. Svake godine različita pitanja za mahom iste stvari. Samo godinu dana mudrija. 

Dosljednost

Zato moram razmišljati deset godina unaprijed, prije no što svome djetetu odgovorim na bilo koje pitanje. Najbolje je biti dosljedan – s istinom podjednako, kao i s odgojnim mjerama. Drugo ne znam savjetovati nikome. I treba biti autoritet. Bez toga ništa ne vrijedi. Ako jedan čupavi dvogodišnji pas treba da mu svaki dan ponovno odredim granice i brinem se za njega, kako to ne bi trebalo moje vlastito dijete? Ako jedan pas osjeća da ga volim, kako ne bi dijete?

Dobar je Rafo. I zahvalan. A on je samo običan pas.

Zorica Krističević

FOTO: Joe Caione/Unsplash                                                                     

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.