Sasvim običan dan i kako si pomoći

Sasvim običan dan i kako si pomoći

Kada navečer idemo leći, većina nas misli kako će se ujutro probuditi u jednom sasvim normalnom, rekli bismo, uobičajenom danu. Još ako nam i prognoza vremena ne najavljuje neke ekstremne situacije, i ako nemamo planove za neka fenomenalna putovanja (super, sad mi se još ide i na put), nemamo razloga misliti kako nas ujutro čeka vrlo vjerojatno, svakodnevna rutina. Tako sam i ja mislila kada sam se jutros probudila u 4:30.

Bolovi

Ovaj put, razlog mog ovoliko ranog buđenja, nije bila stara, dosadna MS nesanica, nego stari dosadni bolovi vezani uz kalcifikate u mojim ramenima. Svi koji su ih iskusili, a ima ih jak veliki broj, negdje sam pročitala, čak svaki drugi čovjek, znaju da u nekim situacijama, kada ili rastu ili ih se smanjuju, ili su se zbog bilo kojeg razloga upalili, mogu uzrokovati nesnosne boli na određene pokrete. Nažalost, takvih pokreta ima podosta. Osjetila sam ja dakle pred jutro da ne mogu spavati na strani bolnog ramena, a niti na drugoj strani, pa sam nakon što sam konačno našla polusjedeći položaj koji mi odgovara, s grozom shvatila da si nisam uzela mobitel. Samo ležati budan u mraku, bez da možeš zatupljivati mozak na mobitelu, dođe ti otprilike kao muke Tantalove. 

Tako sam eto još jednom stisnula zube kako bih dohvatila tu dragocjenu stvarčicu za vrijeme kratiti. 

Kako si pomoći

Nakon ustajanja, odlaženja u apoteku po kremu protiv bolova, kljukanja s tabletama, stavljanja struje i mazanja bolnog mjesta, shvatila sam da ipak moram još nešto poduzeti jer  svaki pomak ruke u desno osjetim, kako bismo ono rekli u narodu, do mozga. Morala sam još nešto učiniti, jer ipak, preda mnom je bio jedan sasvim običan dan, prepun rutine. Rutine koja se većim dijelom mora obaviti. 

Nije bilo druge, nego maramom si malo imobilizirati ruku kako bi joj pokrete smanjili na minimum. I onda je s tako imobiliziranom rukom trebalo skuhati ručak.

Nevjerojatno je kako ljudsko tijelo ima začuđujuću sposobnost prilagođavanja novonastalim situacijama u kojima se našlo. To me svaki puta iznova fascinira. I, sigurno se pitate kakve sve to ima veze s mojom starom situacijom, MS sustanarkom. E, pa sada smo došli do tog dijela.

Kako je to sve skupa izgledalo?

Labuđe jezero

Ovako, da bih mogla nešto napraviti na pultu, tipa narezati nešto ili miješati u zdjeli, zbog ograničenih pokreta, morala sam se penjati na prste. Oni koji također žive s njom, znaju da gotovo na svakom neurološkom testu, moramo hodati na prstima, petama i stavljati nogu ispred noge, baš poput hodanja po gredi. Tako se moj svakodnevni posao po kuhinji, uskoro pretvorio u blago rečeno, parodiju Labuđeg jezera. Bilo je tu svega, od hodanja i stajanja na prstima, do mijenjanja položaja ruku u neke sasvim neobične pozicije za koje nisam nikada niti mislila da će mi trebati. Nastavilo se prilikom nužnog pospremanja i to kod saginjanja i dohvaćanja nečeg niskog i stavljanja, i najčešće bacanja nečega na višu poziciju i hvatanja tog istog ili sklanjanja od pada tog predmeta. Mislim da tog gađanja nema baš u Labuđem jezeru, ali koga briga.

Preživjeti običan dan

Također je problemčić kod tih prisilno novih pokreta taj, što eto naše tijelo zaposjednuto MS–om, poprilično se voli služiti pokretima koje smo si već prije prisvojili, i na neki način naučili na pamet, pa nam svaka promjena u tom smislu, predstavlja pomalo pomutnju , a mi ne volimo pomutnje. Dosta nam je pomućeno i bez toga, jer nas i nove cipele, mogu izbaciti iz cipela. Gdje neće onda povezana ruka.

Da, ponekad nije lako preživjeti niti sasvim običan dan. Ne želim niti pomisliti što bi bilo da je bio neobičan. Vjerojatno slično. 

„Imaj strpljenja hodati malim koracima dok ne dobiješ krila za letjeti.“ (Sv. Franjo Saleški)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Brandless/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.