Ne želim provesti život kao kućanica i ne bih to nikome savjetovala

Ne želim provesti život kao kućanica i ne bih to nikome savjetovala

Ovih dana čitam kako je jedna majka, žena i kućanica iz Velike Britanije odlučila biti samo kućanica. Ostavila je posao u marketingu kako bi postala tradicionalna kućanica i, kako sama kaže, razmazila muža i sina. Vrijeme koje je provodila na poslu, sada provodi kod kuće. Po cijele dane kuha, čisti, pere i pegla. Ideal joj je život žene iz 50-ih godina prošlog stoljeća, a ne ovaj današnji iz 21. stoljeća.

Izopačenost kao norma

Više od njezinog odabira da bude kućanica, iznenadile su me reakcije ljudi u komentarima ispod članka. Mnogi muškarci pokazali su, opet, da od žene očekuju da im zamijeni majku, odnosno roditelje. U nekom izopačenom obliku. Treba im netko tko bi se besplatno brinuo o zadovoljenju njihovih potreba – od pospremanja, kuhanja, pranja odjeće do seksa. Jer, u protivnom: što će im žena?!

No, pravo je pitanje što će današnjoj ženi, koja samostalno zarađuje ili može zarađivati, takav muškarac? Sebičan, samoživi stvor koji samo čeka da se njemu ugodi. Da netko njemu i njegovim potrebama podredi život. 

Još sablažnjivija pojava od takvih muškaraca su žene kojima je nezamislivo da muškarac kuha, stavi suđe u perilicu za suđe ili prljavo rublje u perilicu za pranje rublja. Žene koje svojim sinovima nikada nisu dale usisavač u ruke ili makar krpu za brisanje prašine. 

Zašto bi kućanski poslovi, u doba kada žene i muškarci rade i jednako privređuju, bili rezervirani samo za žene? Zašto žene, i nakon odrađenog punog radnog vremena, kad dođu kući postaju robinje doma, a muškarci vladari daljinskog upravljača? Ili izađu s „dečkima“ na pivu, utakmicu ili u kladionicu. Zašto žene podržavaju toliku nepravdu? Nepravdu, jer prije svega, dok se one ubijaju od posla, njihova muška polovica odmara ili se zabavlja. Po kojem ljudskom ili božanskom pravilu žene imaju manje pravo na odmor i zabavu?!

Kućanica kao robinja

Neke žene u komentarima pisale su da bi i one željele tako živjeti, samo ne mogu jer nemaju podeblji bankovni račun. Točnije, muževi im dovoljno ne zarađuju.

Uvažavajući pravo svakog da živi kako želi, moram reći da ja ne bih bila sretna s takvim životom.

Dolazim iz obitelji gdje su se sve tri generacije žena školovale i radile. Nezamislivo mi je da se sada degradiram na poziciju kućanice, totalno bacajući u vodu sav trud i vrijeme koje smo ja, ali i moji roditelji, uložili u moje školovanje kako bih danas vodila sretan život. Biti kućanica za mene znači sve samo ne sreću.

Odvojena od društva, odvojena od posla kojeg volim i koji me ispunjava, osjećala bih se poprilično izolirano i neostvareno u životu. Nedostajao bi mi kontakt s drugim ljudima, ali puno više samoostvarenje koje doživljavam kroz posao. 

Biti kućanica znači i ograničiti si socijalne kontakte. Biti izoliran u društvu. Biti osuđen na sate samoće dok suprug radi ili su djeca u školi. Tužan je to život.

Biti kućanica znači život podrediti prilično monotonim i fizički iscrpljujućim poslovima, bez mogućnosti za ikakvim napredovanjem i širenjem horizonata. Biti kućanica znači biti robinja kuće, robinja muža i robinja djece. A nitko se ne rađa da bi robovao. Rađamo se da bi bili slobodni. To podjednako vrijedi i za muškarce i za žene. 

Iva Kozarac

FOTO: Cyrus Crossan/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.