Ima stvari koje čovjek učini u životu, a da ih nikada nikome ne kaže. Ne mislim pri tome na prijevaru ili krađu već naprotiv, na ono što mi nalaže savjest. Unutarnji glas ljudskosti. Utorak je navečer. Upravo je završila jedna emisija u živo na temu rada nedjeljom u trgovinama. Gospođa koja je sindikalni borac za prava trgovačkih radnika bila je elokventna, zanimljiva, simpatična i naprosto nezbunjiva. Gospodin L. iz jedne naše stranke imao je puna usta lješnjaka. Barem je tako izgledalo dok je govorio. A gospođa ministrica je povremeno čačkala uho. Naravno, žica s ozvučenjem joj je izmicala.
Rasprava u studiju
Šalu na stranu: govorili su oboje razborito, a i borbeno. No, (ma kako dobri govornici ili pametne osobe bili) činjenice kažu sljedeće: oni su sjedili i sjede u Saboru. I još uvijek pripremaju i zalažu se za promjene. A problem je u tome da nikakvih promjena nema. U studiju je bio još i gospodin M. iz Caritasa. Malo više sklon određenoj filozofiji. Ali to je u redu, ipak je on velečasni. On je bio jedini koji je izrekao istinu te večeri (parafraziram):
„Mi svi večeras govorimo o tim ljudima koji rade nedjeljom, ali simptomatično je da ni jednog od tih ljudi nema ovdje večeras s nama … Zašto?“
Tako da bih ovu emisiju u živo sada trebala nazvati duhovitom emisijom o duhovima.
Nedjeljom ni po kruh
Da se vratim na početnu misao: ima stvari koje čovjek učini u životu, a da ih nikada nikome ne kaže. Zbog unutarnjeg glasa ljudskosti. Ja sam odlučila da više nedjeljom ne idem u kupovinu. S obzirom na to da sam to i do sada činila rijetko, ne bi mi trebalo biti teško. Ali ne samo to. Odlučila sam da nedjeljom ne kupujem ništa. Ni kruh.
Zar je tako loše pojesti za ručak komad jučerašnjeg? Zar je tako loše cijeli jedan dan u tjednu posvetiti se samo sebi i svojim zaista bližnjima? To bi moglo baciti sasvim novo svjetlo na moj život. Kao i jučerašnji kruh za nedjeljni objed. Zar manje vrijedim ako nešto ne bacam nepotrebno? Kruh star jednu noć ili nečiji jedini neradni dan u tjednu.
Nakon večeras odgledane emisije ipak zaključujem da je politika najnapornije zvanje. I ma koliko neki naši političari bili plaćeni, plaćeni su premalo. Jedino kada bih morala birati između posla trgovkinje i političarke, izabrala bih politiku. Zbog besplatnog prvomajskog graha. Na Dan rada. Međunarodni, naravno. Mada na taj dan vjerojatno ne bih radila ni da sam trgovkinja. Tada bih i ja stajala u redu za onaj isti grah. Samo s druge strane lonca. Političkog ili kakvog drugog.
Zorica Krističević
FOTO: Anna Dziubinska/Unsplash
